Njemačka odluka da smanji kvote za radnike sa Zapadnog Balkana sa 50 hiljada na 25 hiljada godišnje otvara niz pitanja i za Bosnu i Hercegovinu, čija je ekonomija godinama direktno povezana s migracijama radne snage prema Njemačkoj i Evropskoj uniji.
Prema dostupnim informacijama broj radnika iz regiona u Njemačkoj rastao je do 2019. do 2024. godine sa nešto više od 165 hiljada na 521.000 zaposlenih, pri čemu je značajan dio i kvalificiran radnika.
Kratkoročno olakšanje
Program takozvanog pravila za Zapadni Balkan pokazao se kao najbrži i najefikasniji način za zapošljavanje ljudi iz BiH u inostranstvu, jer je omogućavao odlazak radnika bez posebnih kvalifikacija, ali sa sigurnim ugovorom o radu.
Ograničavanje broja radnih dozvola može značiti da će radnicima iz BiH biti znatno teže da legalno odu u Njemačku, što kratkoročno donosi olakšanje domaćim poslodavcima koji su posljednjih godina trpjeli ozbiljan nedostatak radne snage.
Stručnjaci kažu da ne treba očajaviti nad ovom odlukom nego da sve streba shvatiti kao još jednu priliku. Treba upotrijebiti sve resurse da bi se stvorili preduslovi za zadržavanje naših ljudi.
Posebno građevinski i ugostiteljski sektor mogli bi privremeno lakše popuniti radna mjesta, jer će dio radnika ostati u zemlji. Međutim, to je samo privremeno, jer trend iseljavanja nije zaustavljen i dio ljudi će pokušati pronaći druge puteve do EU, što otvara rizik od porasta sive migracije.
Smanjenje kvota u dugoročnom smislu može značiti i slabiji priliv doznaka, koje su godinama ključni oslonac bh. ekonomije. Radnici iz inostranstva godišnje u BiH pošalju više od tri milijarde konvertibilnih maraka, što čini značajan dio potrošnje i direktno utiče na životni standard mnogih porodica. Ako se uspori priliv novih radnika u Njemačku, to će se vremenom odraziti i na rast ovih doznaka, koje su u nekim godinama dostizale i osam posto BDP-a.
Pad produktivnosti
Pored toga, i dalje ostaje problem odlaska kvalifikovanih i najmotiviranijih radnika, što BiH suočava s padom produktivnosti i manjkom stručnjaka u ključnim sektorima. Zbog toga domaće firme dugoročno ne mogu računati na stabilnu radnu snagu, čak i ako kratkoročno imaju koristi od ograničenja.
Njemačke poslodavce, koji traže ukidanje ograničenja, BiH bi mogla posmatrati i kao priliku za sebe, jer to jasno pokazuje da radnici iz zemlje imaju dobru reputaciju na evropskom tržištu rada. To je prostor za pregovore o bilateralnim sporazumima, ali i za privlačenje stranih investicija koje bi mogle otvoriti nova radna mjesta u samoj BiH i iskoristiti činjenicu da su domaći radnici traženi u inostranstvu.
Za BiH je ovo dvojaka situacija. S jedne strane dolazi do kratkotrajnog zadržavanja dijela radne snage, ali s druge strane postoji opasnost da dugoročno zemlja trpi zbog manjka doznaka i odlaska kvalifikovanih ljudi. Najveći izazov, i ujedno šansa, leži u tome da država i privreda pokušaju iskoristiti interes Njemačke i EU za bh. radnicima i taj potencijal pretočiti u stabilnije ekonomske koristi unutar zemlje.