Srbija od ponedjeljka više neće imati parlament sačinjen samo od karikaturalnih glasova koje kontrolira jedan trbuhozborac. Jedno od najsramnijih poglavlja srpskog parlamentarizma odlazi u historiju, piše Dragoslav Dedović za DW.
"Prije neki dan prolazim Požeškom (ulica u Beogradu op.ur.) i jedva se probijem pored štanda na kojem dijele predizborne letke. Automatski okrenem glavu na drugu stranu – naprednjačka (Srpska napredna stranka SNS predsjednika Aleksandra Vučića op.ur.) posla pomislim – a onda primijetim da se radi o dva štanda opozicije. Možda su čuda zaista moguća – opozicijske aktiviste godinama nisam primijetio iza štandova. Viđao sam ih na demonstracijama. Na blokadama. Vidio sam kako ih mlate navijači i policija. Viđao sam ih kao predmet sadističkog pljuvanja u svim varijantama naprednjačkih medija, a ponekad su kao gosti u studiju N1 i NovaS imali priliku zaista nešto i reći. Ali štandovi su sve vrijeme bili masovna pojava naprednjačke pješadije. Neke stvari su se u ovoj predizbornoj kampanji ipak promijenile. Ili dojam vara?", počinje i nastalja:
"Jumbo plakati nemaju tako monotonu poruku kao ranijih godina. Više šarenila. Poneki su duhoviti – kao fundamentalno fotošopirano lice Ivice Dačića, samoproglašenog novog premijera. Žal za mladost. Potom Vučićevo lice, ne iz frižidera, nego pored NIS-ove benzinske pumpe, na kojoj cjenovnik goriva kao taksimetar pokazuje troškove rata. Ili s jedne strane jumbo-plakata veliko MORAMO (oporbena stranka op.ur.), a s druge hamburger. Nije bilo dovoljno novca za dva puta MORAMO. Tu su i medicinski stručnjaci kojima se sviđa vlast, profesori kojima se ne sviđa, bivši vaterpolist s velikim izvansportskim ambicijama. I poruka „Naš Ponoš" s miroljubivim generalovim licem – a to, naravno, zvuči kao „naš ponos“.
Primjećujem da se informerovsko-hepijevsko-pinkovski bal vampira usporio i skoro da je odgođen na neodređeno. Desetak godina su ovi i slični mediji, podržani mrežom lokalnih medija pod naprednjačkom kontrolom, služili kao mašinerija za obračun. Čini mi se da je ova predizborna kampanja protekla bez uobičajenih grandioznih udaraca ispod pojasa. Bilo ih je, ali odsustvo paljbe iz svih oruđa je ušima naviklim na naprednjačke decibele zazvučalo skoro kao tišina. Gazda je odlučio da mu je potreban legitimitet na izborima, a ne samo vladavina strahom i mržnjom, te po njegovoj komandi paramedijski zbor glumi neku vrstu normalnosti. Nije da predu, ali baš i ne škljocaju zapjenjenim čeljustima. Gazda ne mora plašiti ljude opozicionim ljudožderima, jer su ljudi uplašeni ratom. On računa da će ovaj put biti menadžer njihovog prirodnog straha, ne mora ga sam generirati.
Filozofija vladavine koji jedni zovu „iliberalna demokratija", drugi „dirigirana demokratija“, a treći „hibridni režim“ uglavnom ne proizvodi ovakve prinudne pauze u radu ispiranja mozgova. Ko makar na prevaru izbori većinu, može mrcvariti političku manjinu svim državnim i paradržavnim instrumentima, kako bi osigurao dugoročnu vladavinu. Naročito u predizborno vrijeme. Zašto su onda naprednjački medijski huškači ovaj put oslobođeni obveze blaćenja vodećih opozicionih figura i diskretno preusmjereni na beskorisne izljeve rusofilije u kasnim satima.
Dvadesetak predstavnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, koji će posjetiti Srbiju za izborni vikend, nisu neke divizije koje bi impresionirale Vučića. Ali ukrajinska katastrofa dodatno je obuzdala otvorenu autokratsku matricu po kojoj Vučić vlada – u ideološkom trokutu između Putina, Orbana i Erdogana. Vučić ne bi htio previše zatezati konopac prema Bruxellesu, jer se to unosno uže dodatno istanjilo ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini.
Ne znam je li privremenim odustajanjem od eskalacijsko-ekscesivne prirode svoje propagandne mašine naprednjački vođa načinio grešku. Možda mu je to pametna taktika – povlačenje na rezervne položaje, ne bi li se neprijatelj namamio na čistinu. To će se pokazati već u nedjelju navečer.
Ionako je Vučićeva sveprisutnost na svim televizijama neupitna – to barem kažu BIRODI i CRTA (neovisne organizacije za monitoring medija) koji su ustanovili uobičajenu dominaciju Aleksandra Vučića na svim kanalima. Šefica Regulatornog tijela za elektronske medije (REM) Olivera Zekić frontalno je napala ljude iz organizacije CRTA, navodeći gdje i kada su prema njenom brojaču opozicioni kandidati bili privilegirani. Ono što nju čini dijelom problema na čijem rješenju navodno radi jest ono što prešućuje – apsolutna dominacija Vučića na Pinku i B92 i isto tako odlučno negativan odnos na tim televizijama prema opozicionim kandidatima.
Ali svi koji žive u Srbiji kao da osjećaju fantomske bolove. Deset godina kondicioniranja najružnijim emocionalizujućim porukama – od odglumljenog samosažaljenja preko pasivne do čiste agresivnosti, uz obilnu svakodnevnu porciju laži, vidljivih čak i golim okom – kao da su proizvele našu novu „normalnost". Pokazat će se je li biračko tijelo odavno propagandno skuhana žaba, kojoj sada pomalo nedostaje polijevanje vrućom vodom. Insceniranje „pristojnosti“ godine 2022. – na ulici i u medijima – jedva da će izazvati masovno buđenje hipnotiziranih. Jer predsjednik je opet uvjerljivo najprisutniji u virtualnom i stvarnom svijetu oko nas, makar se drugi kao kuriozitet ovaj put pojavljivali i u Vučićevoj medijskoj ulici. Ljude dodatno hipnotizira neizvjesnost koju donosi ruski napad na Ukrajinu. Strah je oduvijek bio Vučićev saveznik.
Ovo prilagođavanje medija sklonih vlasti može samo olakšati teret onima koji su ionako sve vrijeme otporni na hipnozu. Pojava predsjedničkog kandidata Ponoša na Pinku (TV postaja) i to s ratnim odlikovanjem koji mu je dodijelio Milošević, samo će dodatno zbuniti Vučićevu ciljnu publiku. Ponoševo rukovanje s naprednjačkim aktivistima na njihovim štandovima jest događaj samo u zemlji u kojoj ne postoje politički konkurenti nego samo neprijatelji. A Srbija je, uglavnom zaslugom primijenjenog šešeljizma, zemlja odnjegovanih neprijateljstava, ili – kako bi György Dalos rekao za Mađarsku – zemlja građanskog hladnog rata.
Zbog privremene zabrane izljeva netrpeljivosti prema drugom i drugačijem raste bizarnost obećanja. Goran Vesić, vječni zamjenik, obećava fantastičnih sedam mostova u Beogradu do 2030. Službeni naprednjački kandidat za gradonačelničko mjesto, Aleksandar Šapić, koji je, sjetimo se, isključio mogućnost da Vesić bude u njegovom timu, drži se skromnijih obećanja – među kojima su biciklističke staze i šetališta „najljepša u Evropi“. Naravno, to „najljepše“ smo negdje već čuli. Kandidat za gradonačelnika koalicije "Ujedinjeni za pobjedu Beograda", Vladeta Janković, namjerava sprovesti reviziju financijskog poslovanja Grada Beograda. Dakle, postavit će čuveno srpsko pitanje: „Gdje su pare, sinko?"
Pozivanje na solidarnost, na otpor stranim koncernima kakav je Rio Tinto ili na borbu za zdrav zrak, vodu i zemlju najjasnije se može uočiti kod koalicije MORAMO. Oni su okupili modernu, ekološku ljevicu, koja je u Ćuti (Aleksandar Jovanović, kandidat Moramo op.ur.), Zelenoviću ili Biljani Stojković dobila i prepoznatljiva lica, a aktivisti pokreta „Ne davimo Beograd“ već godinama šalju jasnu poruku građanima prijestolnice. Za razliku od Dačićeve pseudo-ljevice ili Tadićevog umjerenog socijaldemokratskog koncepta, oni su prepoznatljivi i svježi. Ali pitanje je koliko je ovaj narativ atraktivan za konzervativnu Srbiju.
Na predsjedničkim izborima bi svi htjeli loviti desno od centra – gdje se po procjenama nalaze dvije trećine glasača. Zato je Ponoš hvalio Ratka Mladića i pokazivao Miloševićev orden – da ne bi kao oklevetani „NATO-general“ uplašio one na umjerenoj desnici kao i one tvrđe, za koje je svaka pomisao o socijaldemokratizaciji društva već boljševička zavjera. Figuru političkog klauna desnice pokušava preuzeti omiljeni ekstremist aktualne vlasti, Miša Vacić. On pod sloganom „srpski patriot" izbacuje jednu za drugom parole koje bi, da on postane predsjednik, Srbiju brzo dovele do sukoba s okruženjem pa i s cijelim svijetom. On bi suspendirao Briselski sporazum (o odnosima Srbije i Kosova op.ur.), slao kući strane veleposlanike, ponovo uveo vojni rok. Međutim, on baš i ne zna odgovoriti na novinarska pitanja, naročito na ono – ko ga je angažirao da radi za „Ured za KiM".
Original u ovoj igri, Vojislav Šešelj radije priča staru radikalsku priču – on želi vojni i politički savez Srbije i Rusije. Sličnog mišljenja su i drugi osuđeni ratni zločinci koji sudjeluju u predizbornoj kampanji. Milica Đurđević Stamenkovski, ljupko lice srpske netrpeljivosti, smatra da su njeni Zavjetnici jamstvo za sve desničarske utopije, od srpskog Kosova do pobjede nad Sjevernoatlantskim paktom. Niko da se sjeti da je upita kako su silne pare s računa Zavetnika završile kod frizera, ali to više niko ne pamti. I Boško Obradović priča poznatu priču – srpska porodica, srpska privreda, srpske zemlje. Jedan od čelnika koalicije NADA Miloš Jovanović onako de-es-esovski samouvjereno kaže da je njegova politička opcija „jedina prava alternativa vlasti” koja dolazi s desna. U ovoj gužvi su i Suverenisti koji ne vole njemački kapital i njemačko isisavanje medicinskog osoblja, a inače su za sintezu tradicionalnog i modernog.
Od Nikole Selakovića, preko Ane Brnabić do nove prvakinje na naprednjačkoj listi Danice Grujičić i mnogih drugih, naprednjački aktivisti zborno hvale – najvećeg sina naroda i narodnosti Srbije, Aleksandra Vučića. Idu po Srbiji i veličaju svog predsjednika. A on? On donosi poklone. U Boru obećava obnovu bolnice, da se ljudi koji prosječno desetak godina ranije odu pod zemlju nego u ostatku Srbije, imaju gdje liječiti kada ih kineski rudnik otruje. A predsjednik ne da rudnike, neka vrište ekolozi koliko hoće. I tako redom: obilaznica oko Kragujevca, dom zdravlja i sportska dvorana u Opovu i što sve ne. Doduše, niko da ga upita, kada će, recimo, biti završeni sramotno betonirani trgovi u Leskovcu ili Bajinoj Bašti – radovi traju godinama kao da lokalni naprednjački graditelji podižu Keopsove piramide. Kako god, pokazna vježba demokracije je donekle zahvatila i srpske medije i atmosferu na ulicama. Ne usuđujem se prognozirati. Ali je sigurno jedno – Srbija od ponedjeljka više neće imati parlament sačinjen samo od karikaturalnih glasova koje kontrolira jedan trbuhozborac. Jedno od najsramnijih poglavlja srpskog parlamentarizma odlazi u historiju. Zar to nije dovoljno?", zaključuje on.
