Početkom mjeseca, tačnije 2. februara ove godine, u Centralnoj izbornoj komisiji BiH otvorene su ponude za nabavku sistema biometrijske identifikacije birača i skenera glasačkih listića.
Riječ je o nabavci teškoj 88 miliona KM, koja od početka kaska zbog žalbi koje su produžile realizaciju nabavke izbornih tehnologija koje će biti korištene na Općim izborima planiranim za oktobar.
Nezvanično, najjeftiniju ponudu dala je firma Planet Soft iz Banje Luke, zatim slijedi američka kompanija Smartmatic, dok je na trećoj poziciji po vrijednosti ponude bh. firma Artco. Svaka od ovih kompanija nastupa kao konzorcij i sa sobom ima više partnera, odnosno podizvođača. Među njima, najzanimljiviji je partner Planet Softa, južnokorejska kompanija Miry Systems, čijim poslovanjem ćemo se baviti u narednom periodu.
Iako su cijena i rokovi važni kod ocjene ponuda, jedna stvar je ključna, a o njoj se u javnosti skoro pa i ne govori. Riječ je o izvornom kodu koji kontrolira cjelokupnu izbornu tehnologiju, nekoj vrsti softvera koji pokreće skenere, sistem brojanja, cijeli glasački proces. Jednostavnijim jezikom rečeno, kod je strogo definiran set pravila koji osigurava integritet izbornog procesa.
Ili još jednostavnije, ko ima kod, kontrolira izborni proces.
Nema dostupnih informacija kako su ponuđači koji su poslali ponude za posao implementacije izbornih tehnologija u BiH u ponudama definirali ko je vlasnik koda njihovih rješenja. Kod kompanija ponuđač može proglasiti poslovnom tajnom, što bi u slučaju BiH otvorilo vrata špekulacijama o malverzacijama u izbornom procesu. Kod je kao neka vrsta 'crne kutije' u izbornom procesu. U slučaju da vlasništvo kod ne bude preneseno na CIK, velika je mogućnost da izborni proces bude kompromitiran i da desetine miliona maraka novca budžetskih obveznika praktično bude bačeno.
A upravo je cilj nabavke naprednih izbornih tehnologija sprečavanje malverzacija, prevara i krađa.
Ako izvorni kod ostane u vlasništvu ponuđača, onda je CIK BiH samo korisnik njihove usluge, a u stvarnosti je ponuđač stvarni 'kontrolor' izbornog procesa. U ovom slučaju, nedvojbeno se ostavlja prostor sumnji da hipotetički ponuđač koji zadrži kod pod izgovor poslovne tajne može kontaminirati izborni proces, pa i upustiti se u trgovinu glasovima.
Kako je održavanje izbora u nadležnosti CIK-a, nedvojbeno je da bi vlasništvo koda trebalo biti jedan od odlučujućih faktora pri izboru najbolje ponude.
Jer su slučaju sumnji u izborni rezultat, CIK bi morao imati mogućnost da provede potpunu reviziju cijelog procesa. U slučaju kada je izvorni kod u vlasništvu ponuđača, odnosno komercijalne kompanije, onda je u cijeli proces umiješana i treća strana, koja na mnogo načina može imati upliva u izborni proces i mogućnost manipulacije rezultatima glasanja.
Na kraju, pitanje vlasništva nad izbornim kodom nije samo tehničko, nego i političko i sigurnosno pitanje. Onaj ko posjeduje izvorni kod, odnosno algoritam, kontrolira izborni proces i rezultate izbora.
Ako CIK posjeduje izvorni kod, onda na osnovu vlastitog uvida u izborni proces od početka do kraja, može garantirati da je svaki glas autentičan i da su izbori provedeni fer i prema zakonu.
S obzirom na to da je su ponude u CIK-u otvorene, sad je možda i ključno pitanje da li će s one vrednovati i po ovom segmentu koji može itekako utjecati na legitimnost kasnijih izbora.