Izudin Barović (62) je veliki glumac,usto veoma skroman, uspjesima i priznanjima se ne razmeće, uglavnom radi svoj posao bez previše riječi.
Prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo tako je nedavno dobio status počasnog člana Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP). Ovaj status između ostalog, mogu steći istaknuti stvaraoci i saradnici pozorišta za značajan rad i rezultate rada postignute u oblasti kulture.
Dugo se nije ni oglašavao u medijima a sada je govorio za Raport. Krenuli smo od velikog priznanja u Crnoj Gori.
Počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta
Priznanja su svima draga, vjerojatno i Vama.
Dobio sam status počasnog člana Crnogorskog narodnog pozorišta. Tri predstave sam radio u CNP od toga dvije u posljednje dvije godine, a prva je bila prije 20 i nešto godina. Tako da je CNP odlučilo da me nagradi tim priznanjem i hvala im za to.
Glumite u "Testamentu", nastavku "Amaneta", koji je bio najgledaniji film u 2022. "Testament" je za manje od mjesec u BiH pogledalo više od 100.000 ljudi.
Kada su mi ponudili da igram u "Testamentu" ja sam naravno znao za "Amanet" ali ga nisam bio pogledao do tada. Ali, vidio sam da se radi o ekipi ljudi vrlo entuzijastičnih i vrlo rado sam pristao da budem dio tog filma sa ulogom koja nije baš pretjerano velika, ali nije ni beznačajna. I sada pratim reakcije, nisam još pogledao "Testament". Ne znam kako izgleda konačni rezultat, ali po reakcijama ljudi, ovo nešto čitam i što čujem, vidim da su ljudi vrlo zadovoljni filmom. Ne samo što odu da pogledaju, to bi mogao biti rezultat marketinga, nego nakon gledanja ljudi vrlo lijepo pričaju o filmu. Znači da film očigledno, osim što je za narod, ima i kvalitet, to je ono što me zaista raduje.
Filmovi se i prave za publiku, za narod.
Da, nekako u posljednje vrijeme malo se zapostavlja publika u toj nekoj filmskoj priči. Ovo je očigledno film koji nema neke druge pretenzije, ali ima pretenzije da bude za narod i u narodu i očigledno je to i postigao. I to je lijepo.
Nažalost, to je bio posljednji film u kojem je glumio Josip Pejaković, a film počinje dijelom pjesme rahmetli Halida Bešlića. I zbog toga će u neku ruku ostati u zabilježen našoj filmskoj historiji.
I to je značajno naravno. Nije se znalo da će to biti Josipova zadnja uloga niti se znalo da će se to nekako poklopiti sa preseljenjem Halida na bolji svijet. Eli, eto, onda kada se to desilo i to postaje vrlo značajno za ljude koji gledaju film.
Vi puno radite ne samo kod nas, veoma ste traženi vani. Kultura nekako ipak uspijeva pronaći svoj put u ovim vremenima ili kako Vi to vidite?
Sad ste rekli više se radi okolo, vani u regionu nego kod nas. Kod nas se nažalost radi malo. Nije da se ništa ne radi, ali se radi malo, odnosno premalo rekao bih. Moglo bi i trebalo bi više. Film nam je gotovo zamro, nešto se malo dešava u smislu TV serija. Ponešto se i radi, onako rekao bih na ho-ruk, ali moralo bi nekako da se uozbilji.
Sada kad vidimo kakve se stvari strašne dešavaju u ovoj našoj državi, kakve tragedije se dešavaju nekako čini mi se da nemamo pravo da mislimo samo o onome čime se mi bavimo, nego da pokušamo da uradimo sve što je do nas da popravimo situaciju u kompletnom društvu, da nam ne prolaze tek tako ove strašne stvari zbog kojih bi lomovi bili svuda, a kod nas to nekako par dana ispratimo nekom pričom pa onda čekamo šta će se novo desiti. Situacija u kompletnom društvu nije dobra.
Samo čekamo sljedeći problem, koji samo čeka da eksplodira
Jeste li Vi optimista? Sve manje ljudi je optimistično. Jedna katastrofa sustiže drugu.
Zato što se ne reaguje adekvatno na onu prethodnu, onda naravno samo čekamo sljedeći problem koji samo čeka da eksplodira. To se tako dešava nažalost, zbog nedovoljne odgovornosti čime se bavimo i što smo preuzeli.
Imate djecu, unuka. Ljudi se boje za djecu gdje nam to raste djecu, gdje ovo ide, šta se dešava...
Jako često ćete sada čuti od ljudi "otkud ja ovdje", to tako puno govori.