"Svi mi imamo neka tri života. Jedan je onaj prije opsade Sarajeva, drugi je taj period koji je trajao skoro četiri godine i ovo sada je neki treći život koji ostao obilježen opsadom. Teško se osloboditi toga. Bio je to najintenziviji period u našim života i mi teško možemo da izađemo iz toga", kazao je ovo u razgovoru za Raport Izudin Bajrović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih glumaca.
U Bosni i Hercegovini odigrao je pregršt filmskih i pozorišnih uloga, Međutim, na njegov rad nije ostala imuna ni publika na prostoru bivše Jugoslavije.
Završio je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu 1987. u klasi profesora Bore Stjepanovića. Iste godine postaje član Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, gdje i danas radi. U periodu 1993. pa sve do 2007. bio je angažovan kao predavač na predmetu Gluma na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Odigrao veliki broj uloga u bosanskohercegovačkim pozorištima, ali i u Crnoj Gori, Sloveniji, Švicarskoj, Švedskoj...
Za naš portal govorio je o svojim budućim projektima, osvrnuo se na uspone i padove tokom svoje glumačke karijere ali i otkrio nam koje savjete najviše govori svojim mladim kolegama.
Najintenzivniji period u poslovnom životu
Kako ste i kako provodite dane?
Hvala Bogu, dobro sam. Moram da kažem da mi je drago što ste me ovo pitali jer to je jako važno i odgovor na to pitanje je vrlo bitan. Čovjek, kada je zdrav, može nešto da uradi, kada nije zdrav, onda je sve drugo manje važno. Ovo je jedan od rijetkih dana kada nemam niti jednu obavezu osim ovog razgovora sa vama.
Činjenica je da mnogi u Vama danas vide uzora. Kako Vi gledate na to?
"Ne znam koliko sam uzor mladim glumcima, ali i drugim mladim ljudima. Svakako, ukoliko je to tačno, vrlo sam sretan zbog toga. Posljednih nekoliko godina praktično idem iz projekta u projekat. Meni je skoro 60 godina, a trenutno mi se dešava najintenzivniji period u poslovnom životu. Tokom pandemije, koja je iza nas, imao sam puno posla uprkos tome što je pandemija kočila dosta stvari. Ne znam kada sam bio toliko aktivan, osim one prve izolacije od 40 dana kada smo svi bili zaključani, a sav ostali period sam bio zauzet.
Kod nas se nije nešto toliko radilo, ali u regionu jeste dosta. Snimao sam u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. U momentu kada sam već pomislio da sam jedan od onih koji su imuni na koronu, zarazio sam se u martu ove godine. Nije bilo nešto blago, ali nije bilo nešto ni strašno. Imao sam i gorih i težih gripa u životu, ali eto prošlo je, hvala Bogu. Uhvatilo me bilo tokom snimanja dvije serije, pa sam bio neko vrijeme izolovan.
Svi iz porodice su u jednom periodu bili zaraženi koronavirusom. Djeca su još u prvoj godini kada je počela korona. Bitno je na kraju svega da smo svi, hvala Bogu, izvukli žive glave. Nije bilo jednostavno, ali je prošlo. To je najbitnije.
Nove generacije bh. glumaca
Mnogo se u posljednje vrijeme govori o tome koliko se teško baviti glumom, mislim da Vi najbolje možete kažete kako je biti glumac u Sarajevu danas?
Uvijek je teško biti glumac. Ne znam period kada je bilo jednostavno. Dugo se profesionalno bavim tim poslom, a i dugo sam zaposlen u Narodnom pozorištu Sarajevo. Sjećam se generacije koja me tada dočekale i ništa nije bilo puno bolje nego sada. Tog perioda se sada prisjećamo kao nekog zlatnog vremena. Za glumce nije ništa bolje bilo ni tada. Čak mislim da, bar što se BiH, tiče više se sada radi. Kada kažem više se radi mislim na produkcije filmske i televizijske, ali sada je i više naših glumaca angažovana u projektima. Nekada se uglavnom to svodilo na gostovanje glumaca iz Beograda i Zagreba, vrlo rijetko su naše glumce angažovali. Sada imamo nove generacije bh. glumaca koji su dovoljno stasali, ima kvaliteta da više ne mora da sa strane dolaze ljudi za neke zahtjevne i komplikovane uloge. Sada već imamo snage unutar sebe.
Kažu da daske u teatru život znače.
Daska je kao anestezija. Daske su lijek i služe ljudima da pobjegnu od mnogo toga. To se nije promjenilo ni danas. Divno je da čovjek može tih sat vremena i 30 minuta da zaboravi da ga boli glava, da ima neku muku koju mora da rješava. Taj vremenski period, koliko traje predstava, za nas predstavlja bijeg od stvarnosti, ali je to bijeg i za one koji nas gledaju.
Uistinu je iza vas veliki broj pozorišnih uloga. Neke koje ću spomenuti svakako su Kralj Lir, Tri sestre, Hamlet, Derviš i smrt. Igrali ste, između ostalog, u filmovima Gori vatra, Kod amidže Idriza, Cirkus Kolumbija, Halimin put... Postoji li neka uloga koja Vam je posebno ostala u pamćenju, ili možda nešto čega ćete se uvijek sjećati pozitivno ili negativno?
Svaku ulogu se trudim iznijeti na najbolji mogući način. Nekada su one zahtjevnije, nekada su bolje napisane, a ima i one lošije napisanih. Iz svake pokušavamo da izvučemo maksimum. Međutim, ne moram ja da izdvajam, jer postoje uloge koje su se same po sebi izdvojile po tome što su bile jedna stepenica više. Neke uloge su nam otovorile vrate za druge uloge. Neko ko me je vidio u filmu "Gori vatra" mi je zbog toga ponudio da igram neku drugu ulogu. Nakon serije "Područje bez signala" , dobio sam tri ili četiri nove uloge.
Film "Quo vadis, Aida?" je takav uspjeh postigao da je vrlo značajno biti u takvom projektu, a pogotovo igrati jednu od glavnih uloga. Stoga, postoje uloge koje se same izdvoje, ne moram ih ja izdvajati. Najbolja uloga je ona koja mi donese druge uloge. Postoje takve uloge u životu, ali postoje i one koje vam ništa ne donesu koliko god vi očekivali ili nadali se. Međutim, pojedini angažmani ostanu na neki način nezapaženi, što znači da se nije sve poklopilo da bi to bila uspješna uloga.
Često Vaše kolege kažu da je najveći uspjeh za glumca da ima kontinuitet u radu. Slažete li se?
To je istina. Nisam u punom kontinutetu radio, iako tako izgleda tako u posljednje vrijeme. Imam period u svom profesionalnom životu kada se dešavalo da po dvije godine nisam ništa radio. Radim 35 godine i dvije godine ne izgledaju previše u tome, ali u životu glumca je to veliko. Kada kažem ništa, to znači ni u pozorištu niti bilo gdje drugo. Dešavali su se padovi i usponi, ali valjda to život čini dinamičnim.
Nikada ne znate šta vam donosi dobro, hoće li se sutra nešto što je sjajno pretvoriti u suprotnost. Ne možete se opustiti niti jednog trenutka. Trebamo biti zahvalni za one trenutke, dane i godine kada smo korisni, kada možemo da se osjećamo korisnim, ali isto tako da ne očajavamo kada se desi neka pauza. Pogotovo u našoj bh. produkciji koja nema kontinuitet, onda je vrlo teško da glumac ostvari kontinuitet. Mada, moram da kažem da sada ima mali pomak. BH Telecom je po ugledu na neke komapnije iz okruženja odlučio da izdvoji određenu svotu novca za serijsku i filmsku produkciju. Već su snimili tri serije. Veliki broj mladih glumaca se angažovao, i to je znatno više nego u proteklih pet godina. Mogu reći da je ovo na neki način pomak i samo se nadam da će to zaživjeti.
Možete li nam kazati nešto o budućim projektima?
Snimao sam u Beogradu seriju "Pjevačica", u Hrvatskoj "Područje bez signala", a kod nas sam igrao u seriji "Burek sa sirom". Uskoro počinjem snimati seriju "Južni vetar", druga sezona. Jučer me je zvao reditelj iz Beograda na jesen trebam da snimam film gdje ću igrati jednu od glavnih uloga. Jako puno radim, puno je projekata. Javlja se strah da ne počnem raditi rutinski, glumac se mora predati maksimalno svakoj ulozi. Sve se vrati u životu, iako radite nešto loše, i to će se vratiti. Ako odglumite loše, i to će se vratiti. Trudim se da u sebi nađem snage. U svakom liku sebe maksimalno dajem.
Kako je raditi sa sinom?
U filmu "Quo vadis, Aida?" pojavljujete se u ulozi supruga glavne junakinje Aide. Ovaj film je poseban po mnogo čemu. Igrali ste zajedno sa sinom, kako je to sve izgledalo?
Nije bio prvi put da smo zajedno u filmu. U filmu "Sin" on je igrao glavnu ulogu, ja sam imao samo jednu scenu. Nismo se sretali. Međutim, ovo je prvi put da zajedno snimamo i susrećemo se. Hvala Jasmili Žbanić na tome da smo mogli zajedno da glumimo. Mi smo otac i sin i nije tu bilo posebne glume. Nismo to folirali i publika je to vidjela i osjetila.
Je li prepoznajete sebe iz mladih dana sada u svom sinu?
U glumačkog smislu često prepoznam identičnu gestu, kretnje identičnu, ali opet on je specifičan. Njegov karakter i moj nisu u potpunosti isti. Vrlo je senzibilan, rak je u horoskopu. Ljudi koji se bave astrologijom znaju da su to posebno senzibilni znakovi. U životu može da bude otežavajuća okolnost ta karakterna crta, ali siguran sam da će se ta senzibilnost u jednom momentu u profesionalnom smislu odraziti na nešto dobro. Moramo se saosjećati sa likovima kakvi god da su.
Traže li od Vas neki savjet nekada? Ili imate li možda neki savjet za mlade glumce?
Ne volim da mašem savjetima. Nisam od onih ljudi koji misle da iskustvo dozvoljava da svima okolo dijele savjete. Ne mislim ni da je to produktivno. Kada je riječ o mom sinu, mislim da je najbolje da ga pustim da sam odluči. Vlastito iskustvo je najdragocjenije. Moje reakcije na ono što radi su uglavnom "okej je, trebao bi možda da razmišlis da li si trebao tako" i vrlo sam oprezan kada dijelim savjete. Kada sam bio profesor na Akademiji scenskih umjetnosti bio sam prisiljen da dijelim savjete, više nemam tu profesionalnu obavezu, a kao čovjek osjećam da je to pogrešno. Svi trebaju sami da se grade.
Jedne prilike kazali da je ogroman nesklad između onoga što je bosanski film postigao u svijetu i toga koliko je ulagano u njega. Koliko smo posvećeni ovim stvarima?
Mislim da je na prvi pogled sve jasno. U Beogradu se u svakom trenutku snima 20 serija i godišnje minimalno 10 filmova. U BiH se snime dva filma godišnje i jedan od tih filmova bude kandidovan za Oskara. Ne moram ja da otkrivam toplu vodu, to su činjenice. Kada sam se u Beogradu požalio jednom kolegi da se radi jako malo kod nas, kazao mi je da ono što mi uradimo to i bude bum. Na kraju se to stvarno tako ispostavilo. Filmovi koje snimimo budu uspješni, ali to je baš mali broj snimljenih filmova.
Mi smo samo pijuni na šahovskoj ploči
Kakva je saradnja između umjetnika na prostoru bivše Jugoslavije? Vi snimate i u Srbiji, ali i Hrvatskoj.
Vjerovatno kada bismo došli do nekih priča koje su osjetljive i oko kojih se raspravljamo posljednih 30 godina, vidjeli bismo razlike u mišljenjima. Jednostavno se ne dotičemo takvih tema. Nisam još nigdje, ni u Hrvatskoj, ni Srbiji niti Crnoj Gori naišao na situaciju da ima neki problem zato što sam Bošnjak iz Bosne. Niko nema problem sa mnom, niti ja imam problem sa nekim. Uglavnom se bavimo onim što nam je posao. U tom našem svijetu ne postoji prepreka, što znači da se može normalno živjeti i da ono što nas gura je jedna politika određenih ljudi koji imaju neke posebne zadatke. Običan čovjek se razumije.
Kada smo se dotakli politike, kako gledate na trenutnu političku situaciju u našoj zemlji?
Kada se dotaknemo politike, javljaju se različita mišljenja koja su takva kakva jesu. Situaciju možda ne shvatamo ozbiljno onoliko koliko ona zapravo jeste. Ne želim da budem pesimista, ali bojim se po onom Murphyjevom zakonu da ono sve što može krenuti na loše, krenut će. Nadamo se da će samo odjednom stati, a nisam siguran da se može takvo nešto desiti. Ali moram da kažem da je to moj lični osjećaj, nije to potkrijepljeno nekim činjenicama. Tako smo se 92. godine nadali da će se ispostaviti na bolje, nije se ispostavilo. Narod nikada ne može biti spreman na neke stvari, ali ko nas pita. Nikada narod nije spreman na tu količinu patnje, ali se narod u takvim situacijama nažalost mora prilagoditi. Mi smo samo pijuni na toj šahovskoj ploči. Opet kažem, nadam se da griješim i da se moje slutnje neće obistinit. Bojim se da može da se desi vrlo ružan scenarij.
Rat ste proveli u Sarajevu pod opsadom, ali ste igranjem u pozorištu pokušali da stvorite normalan život koliko je to bilo moguće u tim okolnostima. Godina 1993. je bila posebno teška za ljude u Sarajevu. Međutim, kazali ste jedne prilike da je tada održano više premijera nego sada.
To je jedan period koji je iza nas, koji smo preživjeli. Međutim, to je ostalo duboko u našim životima, te nam se urezalo u duše, memoriju... Svi mi imamo neka tri života. Jedan je onaj prije opsade Sarajeva, drugi je taj period koji je trajao skoro četiri godine i ovo sada je neki treći život koji ostao obilježen opsadom. Teško se osloboditi toga. Bio je to najintenziviji period u našim životima i mi teško možemo da izađemo iz toga. Iako je trajalo četiri godine, u našoj svijesti je to jedan čitav život koji može da traje vijekovima. Otkrivam u sebi jedan snažan PTSP, koji ima potrebu da izađe na neki način, ima potrebu da živi.
Međutim, dobro ste rekli, uz sve te muke, nestašice svega, svakodnevnog strahovanja za svoj vlastiti život i živote svojih bližnjih imali smo taj jedan prozor u normalan svijet. To je za nas bilo pozorište. Dakle, pozorište je bio jedini prozor u normalan život. Mada, moram da kažem, ne samo nama, nego i publici koja je dolazila. Nikada nije u većem broju bilo publike na predstavama. U sklopu projekta "Teatar pod opsadom" moja kćerka je istraživanjem došla do zaključka da je 97 premijera bilo tokom opsade Sarajeva. To je ogroman broj. Sada imamo četiri pozorišta, a tada su samo ponekada funckionisala sva četiri.
Uglavnom nam se pozorišni život svodio na dešavanja u Kamernom teatru 55, jer je nekako bio najsklonjeniji. U Kamernom su bili svi glumci i nije bilo bitno ko je iz kog pozorišta. Ne radi se samo o tome da je to bilo brojčano ozbiljno, nego je to bilo vrlo profesionalno rađeno, koliko god je bilo moguće u tim uslovima. Svi su bili profesionalci, nisu se okupili ljudi koji nisu znali šta da rade. Ti ljudi su imali istinsku potrebu da se bave svojim poslom, da glume. Fascinantna mi je bila i publika koja je neprestano dolazila na naše predstave. Gledali su ljudi više puta neke predstave, vraćali su se stalno u pozorište.
Onda nam se desilo u jednom trenutku poslije rata da je publike skoro pa nestalo. Bilo je čak jedno vrijeme teško skupiti deset ljudi u pozorištu. Valjda se na neki način tada vratio normalan život. To je bio samo dokaz koliko je u teškim i nesretnim trenucima pozorište važno. Bitno je za ljude i to nije nikakva floskula.
Ljudi su plakali i smijali se sa nama
Možete li izdvojiti neki trenutak koji Vam je ostalo duboko urezan iz tog perioda?
Kao što sam rekao, pozorište je bio jedan prozor i bijeg od surove realnosti. Igrali smo i tragedije i komedije. Ljudi su plakali, ali i smijali se sa nama, zaboravljajući trenutnu situaciju. Onda bih nas granata podsjetila gdje se nalazimo, jer bi često tokom predstave dolazilo do eksplozije. Ima izreka koja kaže da je pozorište život. Istinitost te izreke donekle sam shvatio u tom periodu svog života.
Mnogo se toga dešavalo svakog dana. Sjećam se da je jednom u 12 sati iza ponoći počinjala predstava u Narodnom pozorištu. Trebali smo igrati "Tvrđavu". Nismo tada dolazili puno ranije na predstavu, utrčimo u pozorište i odmah idemo igrati ispred publike. Negdje, 15 minuta prije ponoći je pala jedna topovska granata na Narodno pozorište. Dakle, samo 15 minuta prije početka predstave direktno je udarila u Narodno pozorište. I glumci i publika su utrčali samo nekoliko minuta prije toga. Samo 15 minuta nas je dijelilo od velike tragedije u kojoj bi bio veliki broj žrtava. Imali smo sreću da niko nje stradao. Vjerovali ili ne, predstava se na kraju odigrala.
Ne mogu nikada zaboraviti trčanje kući pa vraćanje na probu. Početkom rata sam dobio kćerku i imao sam obavezu da na neki način nađem hranu, te osnovne potrepštine koje su djetetu bile potrebne.
Sjećam se i dana kada smo imali probu u NPS za predstavu "Čekajući Godoa" u režiji Susan Sontag. U tom trenutku je stigla vijest da je poginuo kolega Vlajko Šparavala na Bjelavama. Tog dana je pala samo jedna granata i on je poginuo od te jedne granate. Strašno me to potreslo te sam htio da odustanem. Kolege su insistirale da nastavimo radimo i tako je bilo. Svaki dan je bila neka priča za sebe, svaki dan je bio neki novi početak. Teško je izdvojiti, bilo je tragičnih, manje tragičnih i više tragičnih trenutaka. Međutim, svi su u principu bili tragični.
