Pogon na sva četiri točka nekada je bio rezervisan isključivo za radna i terenska vozila, ali danas je našao svoje mjesto u gotovo svim klasama automobila. Pojedini proizvođači, poput Subarua ili Audija, upravo su na 4x4 pogonu izgradili ugled i prepoznatljivost brenda. Inženjeri su vrlo rano shvatili da za sigurno kretanje izvan uređenih saobraćajnica jedna pogonska osovina često nije dovoljna, ali je zbog složenosti i visokih troškova bilo potrebno dosta vremena da ovakav pogon postane dostupan širem krugu kupaca. Osim boljih terenskih sposobnosti, pogon na sva četiri točka donosi i veću sigurnost na asfaltu, prvenstveno zahvaljujući boljoj stabilnosti u zahtjevnim uslovima vožnje.
Quattro, 4Matic, xDrive, 4Motion, Integrale, AWD, 4WD ili jednostavno 4x4, bez obzira na naziv, uvijek je riječ o istoj osnovnoj ideji: prijenosu snage motora na sva četiri točka. Danas, u vrijeme snažnog rasta SUV i crossover segmenata, gotovo svaki povišeni model može se naručiti s pogonom na sva četiri točka, čime vozilo koje je sposobno tek za savladavanje visokih ivičnjaka postaje znatno svestraniji i upotrebljiviji automobil. Ipak, među različitim sistemima postoje velike razlike u konstrukciji, mogućnostima i namjeni, zbog čega ih nije moguće sve svrstati u istu kategoriju.
Kod savremenih SUV-ova više i premium klase stalni pogon na sva četiri točka često dolazi serijski. Iako su takvi automobili sposobni i izvan asfalta, većina ih rijetko napušta cestu, pa 4x4 u praksi najčešće služi za siguran prijenos velike snage, nerijetko veće od 400 KS, u svim uslovima vožnje. Upravo zato važno je znati o kojoj je vrsti pogona riječ, jer se pogon na sva četiri točka u osnovi može podijeliti u četiri kategorije, od kojih svaka ima svoje prednosti i nedostatke.
Stalni pogon na sva četiri točka mnogi smatraju jedinim „pravim“ 4x4 rješenjem. Snaga se iz mjenjača preko središnjeg diferencijala neprekidno raspoređuje između prednje i zadnje osovine, najčešće u omjeru 50:50, iako on može varirati u zavisnosti od rasporeda mase i konstrukcije vozila. Takav sistem pomjera granicu proklizavanja i gubitka stabilnosti znatno naviše, ali dolazi uz cijenu veće mase, složenije mehanike i povećane potrošnje goriva. Bez blokade središnjeg, a često i zadnjeg diferencijala, efikasnost može biti ograničena, dok su samoblokirajući diferencijali poput Torsena tehnički najbolje, ali i najskuplje rješenje.
Kompromis između sposobnosti, mase i cijene predstavlja uključivi pogon na sva četiri točka. On može biti ručno uključiv, što je rješenje karakteristično za klasične terence i pick-up vozila, gdje vozač po potrebi uključuje pogon na obje osovine, ali takav sistem zbog krute veze nije pogodan za vožnju po asfaltu. Druga, danas daleko rasprostranjenija varijanta je automatski uključivi 4x4, koji u normalnim uslovima pokreće samo jednu osovinu, najčešće prednju, a tek pri gubitku prianjanja pomoću spojke uključuje i drugu. U zavisnosti od konstrukcije, ovakvi sistemi mogu vrlo brzo i efikasno prenijeti veliki dio obrtnog momenta na osovinu s boljim prianjanjem, bez negativnih posljedica za svakodnevnu vožnju.
Posebno zanimljivo rješenje predstavlja hibridni pogon na sva četiri točka, kod kojeg prednju osovinu pokreće motor s unutrašnjim sagorijevanjem, a zadnju elektromotor. Sistem može raditi na jedan ili oba izvora pogona, u zavisnosti od potreba, dok elektromotor pri usporavanju ili kočenju regenerira energiju i pohranjuje je u baterije. Prednost ovakvog koncepta je izostanak mehaničke veze između osovina, što pojednostavljuje konstrukciju i smanjuje gubitke.
Najdalje u razvoju ide električni pogon na sva četiri točka, koji ujedno predstavlja i vrlo izglednu budućnost automobilske industrije. U idealnom slučaju svaki točak ima vlastiti elektromotor, čime nestaje potreba za klasičnim diferencijalima i prijenosnicima. Elektromotori omogućavaju izuzetno preciznu i trenutnu kontrolu obrtnog momenta, pa se snaga može raspodijeliti tačno prema potrebama svakog točka, što rezultira izuzetnom stabilnošću i trakcijom u svim uslovima.
Na kraju, isplativost pogona na sva četiri točka u velikoj mjeri zavisi od stvarnih potreba vozača. Za svakodnevnu vožnju asfaltom i velike kilometraže on nije nužan, ali može poslužiti kao dodatni sigurnosni „osigurač“. Ako se automobil često koristi izvan ceste ili u teškim uslovima, stalni 4x4 nema pravu alternativu. U slučaju pretežno gradske vožnje uz povremene izlete, zimska putovanja ili odlazak do udaljene plaže makadamskim putem, pogon na sva četiri točka predstavlja ugodnu prednost, ali ne i presudan faktor pri odabiru vozila.
Kratka historija 4x4 pogona
Historija pogona na sva četiri točka svega je sedam godina mlađa od samog automobila. Prvo vozilo s pogonom na sva četiri točka bio je traktor na parni pogon engleskog inženjera Bramaha Josepha Diplocka iz 1893. godine. Sljedeći pokušaj ostvario je Ferdinand Porsche s elektromotorom u svakoj glavčini točka Lohner-Porschea, predstavljenog 1900. godine na Svjetskoj izložbi u Parizu, a prvi automobil s motorom s unutrašnjim sagorijevanjem i pogonom na sva četiri točka bio je trkaći dvosjed Spyker 60 H.P. iz 1903. godine, nizozemske braće Jacobusa i Hendrik-Jana Spijkera iz Amsterdama.
Dva su detalja bila presudna za popularizaciju 4x4 pogona. Prvi je pojava terenaca koji su trebali biti podjednako sposobni na cesti i izvan nje (Range Rover, Jeep Cherokee…), a drugi neprestana utrka za što snažnijim motorima. Čitavo desetljeće prije pojave Audijevog legendarnog Quattra postojao je danas mnogima nepoznati Jensen FF, koji je 325 KS iz ogromnog 6,3-litarskog V8 motora na cestu lako i pouzdano prenosio upravo zahvaljujući serijskom 4x4 pogonu. Tako i danas superautomobili poput Bugattija Veyrona ili Lamborghinija Aventadora brutalnu snagu na cestu prenose putem sva četiri točka, a i Porsche 911 Turbo već desetljećima serijski dolazi isključivo kao 4x4.