Prije tačno 28 godina, tri sedmice prije početka Evropskog prvenstva 1992. godine u Švedskoj. Ivica Osim je sazvao konferenciju za medije u Beogradu.
Brojni novinari su s nestrpljenjem čekali da čuju šta će im Švabo poručiti, a pribojavali su se onog što se i desilo.
Odlazim i gotovo je
Osim je sjeo i za nešto manje od minute rekao sve što mu je na duši. Podnio je ostavku kroz suze zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu.
"Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar, da kaže čovjek: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete... To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, vi vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, bar da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava", rekao je Osim.
Selekciju Jugoslavije je 28. maja u Firenci u prijateljskom duelu protiv Fiorentine sa klupe vodio Milan Miljanić i to je bila posljednja utakmica SFRJ u historiji.
Već 31. maja, kada je ekipa već bila u Švedskoj, Jugoslaviju je UEFA izbacila sa Eura odlukom Ujedinjenih nacija.
Umjesto Jugoslavije na prvenstvo je otišla drugoplasirana selekcija iz kvalifikacione grupe 4 Danska koja je na kraju i senzacionalno osvojila Evropsko prvenstvo.
Osim nije mnogo u svom životu pričao o tome kako se osjećao u periodu koji je uslijedio u njegovom životu, ali u predgovoru koji je napisao za japansko izdanje knjige "Djetinjstvo u ratu" autora Jasminka Halilovića kazao je sve što mu je bilo na duši. Pa i više od toga
"Na samom početku rata, kada sam posljednji put dolazio u Sarajevo, na aerodromu u Beogradu me pitaju: “Gdje ćeš”. Kažem: “U Sarajevo”. Oni kažu: “Ti si jedini putnik koji ide u Sarajevo”. Bio je april 1992, sjeo sam na avion i došao u Sarajevo. Stjuardese su mi govorile: “šta ćete, gdje ćete, niko ne ide tamo, ne smije niko da izađe iz aviona”. Bio sam jedini u avionu, viskija je bilo za sviju, a ja jedini.
Puno puta su me dosad pitali da govorim ili pišem o ratu. Šta god kažeš o ratu, nekoga ćeš zakačiti, to je tako. To je uvijek delikatno. Ali sa knjigom “Djetinjstvo u ratu” je drugačije. Kad su djeca u pitanju, drugačije je. Ovo je knjiga želja. Te male sitne želje – da mi je ovo, da mi je ono. Kad nema rata, nema takvih želja. Stanje koje je nenormalno, rat, dovede čovjeka u situaciju da poželi ono čega je uvijek imao. Kad nestane svega, onda najobičnije stvari, komad hljeba, frtalj luka, postanu velike. Kad još te sitne želje čuješ od onih koji su bili djeca, kad vidiš koliko se još usitne, onda te to gane. Dođeš u situaciju da to nikome ne poželiš. Iz ove knjige i oni koji nisu proživjeli rat mogu da nauče kako male stvari postanu velike.
Odletio sam nazad za Beograd jednim od posljednjih letova iz Sarajeva i doživio ono što se dešava na aerodromima kad su zemljotresi, prirodne nepogode. Raja se skupila da bježi. Mali avion, a pun aerodrom. Ono malo svijeta što me prepoznalo, svi misle da ja imam koliko hoću karata. A ja imam samo jednu. Onda sam lijetao po aerodromu, uspio sam nabaviti pet karata i podijelio raji da i oni odlete.
U Beogradu sam dao ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Većina ljudi je korektno prihvatila moju odluku. Malo nakon toga se desilo nešto što me zaboljelo. Prolazio je pored mene razred đaka, a ispred njih učitelj, mlađi čovjek. Prepoznao me, i kaže djeci: “Evo izdajice Jugoslavije!” Da sam mogao da ga uhvatim, rastrgao bih ga tad. A šta sam drugo mogao da napravim nego da dam ostavku. Kako sam i rekao tada, to je bio moj privatni gest, moja lična odluka. Jedino što sam mogao učiniti za svoj grad, koji je bio granatiran.
Kako god, moja ostavka nije mogla ništa promijeniti, toliko je daleko otišlo. Fudbal nije mogao ništa promijeniti. Da smo bili prvaci svijeta u Italiji, svejedno bi bilo rata. Nije bilo povratka jer je počelo tako jako i oštro.
1992. sam imao susret sa španskim novinarima. Novinarka me pitala šta mislim o ratu, i ispričala mi kako je bila prisutna u Bosni kad su Srbi upali u selo, kako su ubili dijete i igrali mali fudbal s dječijom glavom umjesto lopte. To je užas. Ona plače i pita mene. Šta da joj kažem kad je bila tamo i vidjela. Šta na to čovjek može da kaže.
Tokom rata nisam bio u Sarajevu, bio sam u Grčkoj i Austriji. U Sarajevu su mi bile žena, kćerka i sin. Prvi put sam se čuo sa ženom kad sam bio u Skoplju zbog utakmice. Tog dana je počelo bombardovanje Sarajeva. Navečer sam došao do nekog telefona. Pričao sam sa ženom, a ona je stavila slušalicu na balkon da slušam detonacije. Ne vidim, ali čujem, i znam da svaka ta granata može svaki čas pasti bilo gdje.
Najgora vijest iz Sarajeva
Kad god zazvoni telefon, pomislim srušilo se opet nešto. Ne smiješ uzeti slušalicu. Uvijek čekaš neprijatnu vijest. U Grčkoj pogotovo – prekinute veze, ne možeš doći do telefona. Tad sam trenirao Panatenaikos. Preko nekih satelitskih veza smo uspostavljali kontakt sa Sarajevom. U Sarajevu nije bilo telefona nego su radio-amateri spajali. Volio bih naći čovjeka koji me spajao sa ženom da mu se zahvalim. Taj čovjek je znao sve moje probleme, kao i moja žena. Pričaš sa ženom, linija otvorena, nema intime. Pričaš svoj život, a on sluša.
Najgora vijest koja mi je stigla iz Sarajeva je kad su mi javili da je ubijen Sulejman Kulović koji je igrao u Željezničaru. Suljo je bio duša od čovjeka, ne bi nikog pipnuo, a ubili ga. Ali eto, takav je rat. Dovoljno je kad saznaš da su ubili dijete u majčinom naručju. I to snajperista koji vidi sve. Znači ciljano gađa i ubije dijete. To je vrhunac. Kad to doživiš pitaš se ko su ljudi s te strane koji mogu tako nešto učiniti. Tu obično poludiš. Ako je još neko koga poznaješ, onda ti bude još teže…"
