Izreka „jednom nevjeran, uvijek nevjeran“ često zvuči kao konačna presuda, ali psihologija ne potvrđuje da je to uvijek tako. Neko prevari jednom i godinama ga prati osjećaj krivice, dok drugi to učini više puta i ne pokazuje kajanje. Razlika nije u sreći, već u tome šta je prevara za tu osobu značila i da li je nakon nje došlo do stvarne unutrašnje promjene.
Zašto kod nekih prevara postane obrazac, a kod drugih ostane bolna greška
Ključno je pitanje da li je nevjera dio trajnog obrasca ponašanja ili izolovan trenutak slabosti. Kada iza prevare stoje impulsivnost, nedostatak empatije, narcisoidne osobine ili stalna potreba za potvrdom, velika je vjerovatnoća da će se takvo ponašanje ponoviti. U tom slučaju osoba ne vara zbog jedne veze, već zbog načina na koji funkcioniše u odnosima.
S druge strane, prevara može biti povezana s određenom životnom fazom, krizom identiteta, nerazriješenim gubitkom ili dugotrajnim potiskivanjem vlastitih potreba. Tada je promjena moguća, ali ne dolazi sama od sebe. Potrebno je suočiti se s uzrocima i raditi na sebi, jer bez toga obećanja često ostanu samo riječi izgovorene u trenutku panike.
Ponašanje se može promijeniti brzo, ali ličnost mnogo sporije
Mnogi miješaju promjenu ponašanja i promjenu ličnosti. Čovjek može relativno brzo prestati lagati, prekinuti kontakt s drugom osobom ili promijeniti navike. Međutim, dublje osobine ličnosti mijenjaju se mnogo sporije, često kroz mjesece ili godine rada na sebi, nerijetko uz pomoć stručnjaka.
Zbog toga izvinjenje nakon svađe ili obećanje da se nevjera neće ponoviti nisu dovoljni. Prava promjena vidi se u djelima, a ne u riječima.
Da li je tačno da je „jednom nevjeran, uvijek nevjeran“?
Ne mora biti. Neki ljudi ponavljaju nevjeru zbog trajnih obrazaca ponašanja, dok drugi nakon jednog takvog iskustva shvate vlastite greške i više ih nikada ne ponove. Presudno je da li je došlo do iskrene unutrašnje promjene.
Rečenica koja otkriva da je neko zaista radio na sebi
Osoba koja se iskreno promijenila neće govoriti da je „za sve kriv partner“ ili da se „jednostavno desilo“. Umjesto toga, moći će priznati vlastitu odgovornost i reći nešto poput:
„Izbjegavao sam razgovor jer mi je bilo teško suočiti se s problemima, pa sam umjesto toga tražio bijeg na pogrešnom mjestu.“
Takva osoba prepoznaje svoj dio odgovornosti bez traženja opravdanja.
Razlika je vrlo jasna, oni koji ponavljaju isti obrazac uglavnom govore o okolnostima, iskušenjima i tuđim greškama, dok oni koji su se promijenili govore o vlastitim odlukama i onome što su naučili iz svojih postupaka.
Na šta treba obratiti pažnju
Umjesto da nekoga procjenjujete isključivo po grešci iz prošlosti, obratite pažnju na to može li objasniti šta bi danas uradio drugačije. Ako odgovor djeluje kao izgovor smišljen u trenutku, vjerovatno niste dobili iskren odgovor. Ako se vidi da je o tome zaista razmišljao i preuzeo odgovornost, to može biti znak stvarne promjene.
Najveći problem nije sama nevjera, već odbijanje da se razumije zašto se dogodila. Osoba koja ne želi sagledati vlastitu odgovornost ima mnogo veće šanse da istu grešku ponovi, bez obzira na obećanja koja daje.