Postoje brojne teorije o tome što državu čini državom i kroz koju kod od tih teorija da se pogleda Bosna i Hercegovina, vidi se koliko ovoj tvorevini fali da bude iole normalna država.
Postoji Schmittovska teorija, ne visokog predstavnika, prema kojoj ako država nema kontrolu nad energijom, nad hranom, te ako ovisi o drugima u krizama, ona ne odlučuje, nego reagira i ne može se smatrati državom u punom smislu. To je Bosna i Hercegovina.
Budalaštine
Druge teorije kažu da država prestaje biti funkcionalna država kada svojem stanovništvu, a ne bi bilo zgoreg ga i popisati, ne može osigurati hranu i energiju i ako ne može jamčiti osnovne javne usluge. Takva država formalno postoji, ali suštinski ne funkcionira. To je Bosna i Hercegovina.
Dalo bi se kroz razne definicije procijediti Bosnu i Hercegovinu, poput onih socioloških o granici trpljenja, pa bi se vidjelo koliko je ova zemlja sazrela da se po njoj pišu udžbenici s nadnaslovima o životu u budalaštinama.
Kad država nema što ponuditi svojim građanima, kad je ispucala sve šarene laže i kad su se političke stranke potrošile uz potrošene likove i nemaju što ponuditi kao rješenje, onda se krene s poplavom jeftinih emocija koje bi trebale probuditi skupi patriotizam.
Najgora od svih
U predizbornoj godini, koja bi mogla biti najgora od svih godina u kojem su se prežvakavale priče o boljoj Bosni i Hercegovini i strankama koje su najbolje da vladanju njome, već smo krenuli slušati bezbroj jeftinoća i bezbroj gadosti.
Napumpat će se prazna, poluzainteresirana i polusvjesna javnost patriotskim idiotarijama pa će joj biti sasvim svejedno što je u stranačkim programima i tko to nudi stvarna rješenja za stvarne i za izmišljene probleme.
Iako su oni koji kampanje prate godinama vjerojatno svake godine tvrdili kako je pred njima najgora kampanja do sada, ovogodišnja utrka mogla bi to uistinu biti jer su se politički akteri, politički kaskaderi i politički amateri počeli šamarati ranije nego inače i s otvorenijim dlanovima nego ikada prije.
No, u nedostatku političke i opće kulture, u nedostatku vizija i potpuno odvojeni od stvarnosti, s potpuno izvitoperenim pristupima prošlosti, najlakše je izlizanim stratezima pucati na emocije narodu i narodima kojima ništa drugo nije ni preostalo.
Televizijski patriotizam
Tako se, recimo posljednjih dana mrcvarimo s televizijskim patriotizmom gdje nam se u patriotsko srce želi zabosti trn tužne priče o usamljenoj starici koja neće imati šta raditi ako joj ukinu televizijski kanal.
Istodobno, nitko toj starici pa ni mladosti u ovoj zemlji neće i ne želi pojasniti što se to uistinu zbiva s neviđenim udarom na kofolni patriotizam koji izvire iz ekrana i priziva se tipkom na daljinskom upravljaču.
Neće nitko pojasniti nikome u ovoj državi ni što je to uistinu televizijska pretplata i zašto nema patriotskog trnja kad je u pitanju državna televizija koja se prilično kasno sjetila da je poslovanje bilo potpuno pogrešno i da je sada teško probuditi ljubav prema televizijskom programu koji ponekad ne zanima ni one koji ga proizvode.
Jeftini patriotizam uokviren u bodljikave okvire podjele na prijatelje i neprijatelje države koja to nije buši i ono malo nade da ovu zemlju mogu voljeti svi koji u njoj žive. Ovakvu je ne voli niti jedna strana i sazrela je za ozbiljniju priču od jeftine televizijske kuknjave o gašenju koje to nije i šutnje o gašenju koje to je.