U Starom gradu Jerusalema, Mohammed Liftawi sjedi na svojoj stolici i čeka da se nešto dogodi, piše Sky News u svojoj reportaži.
Vodi dvije radnje, prepune odjeće, posteljine, nakita, suvenira i ukrasa, ali danima nije prodao ništa.
Turisti koji bi trebali ispunjavati ove ulice nisu tu.
Nalazimo se svega nekoliko minuta hoda od Crkve Svetog groba, jednog od najvažnijih mjesta u kršćanskom svijetu, te od Jaffa kapije, jednog od glavnih ulaza u historijski labirint znamenitosti i prodavnica.
Ali vlada tišina. Zabrinjavajuća tišina.
‘Mislim da će biti još jedan rat’
"Jerusalem je veoma prazan", kaže, mašući rukom prema tihim ulicama. „Nemamo turiste, nemamo ništa. Pobjegli su zbog rata.“
Nakon što je preživio lockdown tokom pandemije COVID-a, njegov posao sada se suočava s novim padom. A Mohammed se sada boji još jednog šoka.
Misli li da će biti još jedan rat, pita ga novinar Sky Newsa.
„Iskreno, po onome što čujem, da, mislim da hoće. Mislim da će biti još jedan rat. A niko ne voli rat.“
Možda je to tačno, ali sigurno ima onih koji su otvoreniji za rat od drugih.
‘Odsjeći glavu’
Kod Jaffa kapije susrećemo 23-godišnjeg Moshea Cohena, koji je zapravo prilično sklon tome da vojna akcija protiv Irana počne što prije.
„Nadam se da će početi za nekoliko dana“, kaže mi uz osmijeh.
Pitaju ga zašto.
„Zato što sav novac daju Gazi, Hamasu. Sve dolazi od njih. To je mnogo novca. Zato treba odsjeći glavu i učiniti svijet boljim mjestom.“
A šta ako Amerikanci odluče da ne napadnu Iran – treba li Izrael ići sam?
„Da, trebamo. Ako oni [Amerikanci] ne žele, onda ćemo morati prvi krenuti.“
Pored njega njegov prijatelj Bezalel klimne glavom u znak slaganja. Nimalo ne sumnjaju da napad na Iran mora uslijediti.
Nasuprot njima, Khalil Al-daqaq otvoreno priznaje da ne zna šta nosi sutra.
Njegovu radnju, nedaleko od Crkve Svetog groba, njegova porodica vodi već decenijama. Prvi put je ovdje radio kao dijete – sada ima 67 godina. Ljubazan je, gostoljubiv i rado razgovara.
‘Neki ljudi su zaista uplašeni’
„Trgovina ide loše, ali preživljavamo“, kaže mi. „Moglo bi biti i gore. Ja sam vrlo optimistična osoba. U ovoj zemlji to morate biti.
„Ovdje je napeto. Neočekivano napeto. Ne znamo šta će se dogoditi narednih dana. Ili narednog sata. Neki ljudi su zaista uplašeni, ali znate – šta će biti, bit će.
„Ali ljudi će uvijek željeti doći ovdje. Kada bude mirno i sigurno, vratit će se. Ovo je sveto mjesto za sve. Ono što nam ovdje nedostaje su razumni, racionalni ljudi. Za vođe… mi smo samo brojevi.“
Taj osjećaj fatalizma često se može čuti – osjećaj da nema smisla brinuti o budućnosti jer će ionako uskoro doći.
Srećemo i 21-godišnjeg Yaakova Simchu, koji je iz New Jerseya došao ovdje da proučava Toru, najvažniji tekst judaizma.
Pa šta će se, pitaju ga, dogoditi?
„Nemam pojma. Nisam nervozan niti išta slično. Vjerujem u Boga i vjerujem da će se dogoditi ono što on želi. I mislim da će njegov plan uspjeti.“
Nasmiješi mi se.
„Šta god da se dogodi, dogodi se. To je njegov plan. Ja ću samo nastaviti sjediti i učiti.“