Domovi kulture, škole, fiskulturne sale… Desetine takvih ustanova i mjesta, koja su nekada bila mjesta za obrazovanje i mjesta kulture u bh. gradovima i naseljima, tokom rata u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine pretvorena su u mjesta zatočenja nesrba s tih područja, mjesta strašnih zločina, mučenja i egzekucija.
Do početka agresije, bez obzira na nacionalni, etnički i vjerski predznak, svi su išli u iste škole, obrazovali se i posjećivali domove kulture. To su bila mjesta susreta i družtvenog života.
Domovi kulture i mnoge škole su po izbijanju rata bili pretvoreni u prostore za mučenja i ubijanja. Samo od nekih su domovi kulture u Drinjači, Pilici, Kozluku, a škole u Liplju, Grbavcima, Petkovcima…
"Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i sve ono što se dešavalo i činilo u periodu od 1992. do 1995. godine, jako ozbiljno je pripremano. Na prostoru Bosne i Hercegovine SDS, odnosno Radovan Karadžić, imali su jaku i značajnu ulogu. Jedan od njihovih osnovnih zadataka je bio da bukvalno dođu do svakog sela, mjesta, grada, svakog čovjeka u toj pripremi velikosrpskih ideoloških i političkih ciljeva. U tom smislu, jako je važna ta organizacija na lokalnom nivou gdje su formirali krizne štabove, formirali srpske opštine… Kada su odlučili da realizuju strateške ciljeve srpskog naroda, pogotovo prvi cilj koji je podrazumijevao eliminaciju Bošnjaka, Hrvata i svih onih koji nisu Srbi, to nisu mogli realizovati bez osnivanja zatočeničkih objekata, logora… Na prostoru svih općina, koje su zauzeli srpski vojnici 1992. godine, formirali su veliki broj tih zatočeničkih objekata", izjavio je Muamer Džananović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Kako je kazao, zbog velikog broja bošnjačkog stanovništva, koje je u većini općina bilo u dominantnoj ili u apsolutnoj većini, bilo je neophodno da se u te namjene iskoriste najveći objekti na tim prostorima.
"Jako je bitno naglasiti da su u razdvajanju i dovoženju Bošnjaka i drugih naroda koristili autobuse, kamione firmi u kojim su Bošnjaci do jučer radili. Za njihovo smještanje u zatočeničke logore korištene su prostorije poslovnih subjekata, ranijih zatvora, policijske i općinske. Ono što je specifično, i veliki broj osnovnih i srednjih škola i domova kultura korišteno je u tu svrhu. Do početka agresije, bez obzira na nacionalni, etnički i vjerski predznak, svi su išli u te škole, školovali se, kulturno rasli, posjećivali te domove kulture. To su bila mjesta susreta, kulturnog osvještavanja", istakao je Džananović.
Naglasio je da su u tim radnjama, pored raznih vojnih i paravojnih formacija, učestvovale i komšije s kojima su do tada išli u školu i posjećivali domove kulture.
"Dokaz da je organizacija i cilj bio osnivanje tih logora jeste činjenica da su za većinu tih logora i zatočeničkih objekata upravnici bili ljudi koji su bili članovi kriznog štaba. U Foči je Mitar Šipčić bio član kriznog štaba, a bio je na čelu stražara u srednjoj školi u Foči koja je jedan od najmonstruoznijih logora, mučilišta za Bošnjake, pogotovo za Bošnjakinje. Škola u Foči je jedan od desetina logora i zatočeničkih objekata koji su formirani", pojasnio je Džananović.
Srednja škola "Veljko Vlahović"
Srednja škola "Veljko Vlahović", korištena kao zatočenički objekt, nalazi se u centru Rogatice. U njoj je bilo zatočeno preko 1.000 ljudi. Svi zatočeni su bili Bošnjaci, osim dvije Srpkinje koje su bile udate za Bošnjake i jednu srpsku porodicu čiji sinovi nisu željeli da se bore u vojsci.
"Uslovi su tu bili užasni što se može kazati za bilo koji logor. Zatočene osobe su boravile u prostorijama gdje su natrpani, nisu imali uslove da spavaju, nisu imali dovoljne količine hrane, vode. Mučeni su na različite načine. Žene, djevojke i djevojčice i u Rogatici su izvođene kao na ispitivanje, a one su masovno silovane. Specifičnost logora u Rogatici je da su zatočenike tjerali da potpišu dokument u kojem je pisalo da su 'dobrovoljno prešli na srpsku pravoslavnu vjeru'. Logoraši su izvođeni na prisilan rad, vođeni su u živi štit", istakao je Džananović.
Pojedini logoraši su prebačeni u Sušicu, Batković, Kulu na Ilidži gdje se torture nad njima nastavljene.
Logor Trnopolje kod Prijedora
Smatra da kada se govori o školama i domovima kulture kao logorima i mjestima zatočeništva, ne može, a da se ne pomene i Trnopolje kod Prijedora.
"On je formiran na prostoru škole i okolnim zgradama, koje su uključivale fiskulturnu salu, prodavnicu i dom kulture s kino-salom, poznat kao 'dom'. Ono što je interesantno za taj logor jeste da je Crveni križ popisao 23.000 logoraša. Desetine su mučene i ubijene. Iz tog logora su izvedeni Bošnjaci koji su kasnije ubijeni na Korićanskim stijenama. Zamislite kakvi su ti monstrumi, govorim o lokalnom stanovništvu koje je učestvovalo u svemu tome. Odvedu svoje komšije u ta mjesta zatočenja, škole, fiskulturne sale, ubijaju, muče, siluju i nakon toga pošalju svoju djecu u te prostorije kao da se ništa nije desilo. I ništa se ne mijenja u današnjoj perspektivi, osim što se i dalje zagovaraju podjele. Djeca se danas usmjeravaju ikonografijom u tim školama, spomenicima, memorijalizacijom na taj period, da su oni koji su bili žrtve zapravo krivi za sve što se dešavalo", istakao je Džananović.
Dotakao se i dešavanja u školi "Vuk Karadžić" u Bratuncu, stravičnom mučilištu gdje je ubijeno najmanje 50 ljudi.
Podsjetio je da je među ubijenim bio i imam Mustafa Mujkanović.
"Tjerali su ga da pjeva četničke pjesme, pije pivo i da diže tri prsta. Kada je umjesto tri digao dva prsta, ubijen je na monstruozan način. Kontinuitet zločina koji su u školama i domovima kulture počinjeni 1992. godine, ponovljeni su 1995. Bošnjaci su u julu 1995. godine dovedeni u Osnovnu školu u Grbavcima u Zvorniku gdje su počinjeni stravični zločini i 1992. godine. Specifično je da su škole i zatočenički objekti u kontinuitetu korišteni za mučenje, ubijanje Bošnjaka", izjavio je Džananović za AA.
Zvorničke škole i domovi kulture kao mjesta egzekucije
Ubijanja tokom genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje jula 1995. u značajnoj mjeri su izvršena po zvorničkim školama i domovima kulture.
Interesantan je primjer Pilice, gdje je u Domu kulture 16. jula ubijeno 500 civila. U Domu u Pilici zatočeno je najmanje 400 zvorničkih Bošnjaka od 5. do 8. juna kada su odvedeni na strijeljanje.
Ti Bošnjaci su od svojih porodica razdvojeni u mjestu Bijeli Potok 1. juna 1992. godine i poslije prošli torture zvorničkih logora, između ostalog i Tehnički-školski centar Karakaj.
Mjesto tog razdvajanja je u neposrednoj blizini Petkovaca gdje su u osnovnoj školi 14. jula 1995. zatočeni i ubijani Bošnjaci.
Većina ih je, više od 1.000, izvedena iz škole i strijeljana kod brane crvenog mulja kod Petkovaca.
Naveo je i primjer Doma kulture u Čelopeku gdje su pripadnici različitih jedinica, a posebno "Žutih osa" zvjerski mučili civile.
"Simbolično, izvodili su Bošnjake na binu doma kulture u kojem su do jučer svi Zvorničani dolazili i pratili različite kulturne sadržaje. Ovaj put su natjerani očevi i sinovi, unuci i djedovi, komšije da polno opće jedni s drugima. Da se tuku međusobno, da očevi gledaju kako im ubijaju sinove i obratno. Odsjecani su civilima različiti dijelovi tijela. Ubijeno je ili ranjeno više od 100 civila", izjavio je Džananović.
Djeca nastavu pohađaju u učionicama gdje su počinjeni zločini
Mišljenja je da se ne može zanemariti "skrivena" poruka koja se tada slala tim radnjama.
"Zadnji čin u tim domovima kulture je bilo strijeljanje i ubijanje Bošnjaka. Oni koji su činili te zločine očigledno su htjeli da u potpunosti završe sa tim nekim zajedničkim životom", pojasnio je Džananović.
Kako je kazao, na području većih općina su bile desetine zatočeničkih objekata.
"Prema onome što je dokazano pred Međunarodnim tribunalom i naučnim istraživanjima, u svim zatočeničkim objektima ubijeno je od 50 do 100 osoba. Torture, mučenja i silovanja su prošle hiljade ljudi", istakao je Džananović.
Naglasio je da je nastavni plan i program danas u tim školama, koja su nekada korištena kao zatočenički objekti, usmjeren ka potpunoj diskriminaciji etničkih manjina koje žive na tim područjima.
"Nastavnici toj djeci praktično ne govore ništa o historiji tog objekta. Do pomirenja ne može doći dok se ne rasvijetle pripadnici naroda u čije ime su počinjeni zločini. Danas se toj djeci servira lažna slika o dešavanjima na tim prostorima. Djeca ne znaju da su u tim učinionicama u kojim se oni danas obrazuju počinjeni monstruozni zločini. Serviranje tog obrazovnog sistema danas je nastavak realizacije tih velikodržavnih zločinačkih ciljeva. Na takav način se još više razdvajaju etničke zajednice", poručio je Džananović.
Mjesta zatočenja su bile i škole u Sanskom Mostu, u Kalinoviku, Ključu, Bijeljini, Doboju, Višegradu, Vlasenici, Sokocu…
