Prije nego što svakog jutra krene na Univerzitet u Kabulu, Hashmat (ime je promijenjeno zbog sigurnosti) provjerava lice tražeći bradu koju mu je naređeno da pusti. Muški studenti su dužni pustiti bradu i nositi tradicionalnu afganistansku odjeću, a oni koji ne uspiju bivaju kažnjeni. Hashmat kaže da je nedavno vidio kako je kolega iz razreda pretučen jer je nosio pantalone, piše Guardian.
„Pogledaju te prije nego što te saslušaju. Ako ti je izgled loš, već si u nevolji prije nego što čas počne“, kaže on.
Pet godina nakon što su ultrakonzervativni islamisti talibana ponovo preuzeli kontrolu nad Afganistanom, studenti su Guardianu opisali urušavajući se obrazovni sistem, u kojem je ženama zabranjen pristup, predavači odlaze, a nastava se sve više fokusira na vjerske predmete i disciplinu.
Univerzitet je izgubio svoju svrhu. Više se osjeća kao mjesto gdje je radoznalost zabranjena, a tišina naređena.
Studenti su obavezni da svakodnevno pohađaju vjerska predavanja i mole se u javnosti, ponekad i po dva sata, kaže Hashmat. Predavanja su o islamu, ponašanju i poslušnosti. Nisu opcionalna. U nekim slučajevima, kaže on, održavaju se u vrijeme koje bi se inače koristilo za redovne akademske kurseve.
„Propuštam časove da bih slušala predavanje o poslušnosti. To je ono što oni [talibani] misle da služi obrazovanju. Svi pričaju o djevojkama kojima je zabranjen ulazak, ali niko ne priča o tome šta se dešava sa dječacima kojima je dozvoljeno da ostanu.“
Drugi student koji studira u centralnom Afganistanu rekao je da problem nije samo slaba nastava, već i nestanak debate i postavljanja pitanja iz učionice.
„Očekuje se da slušamo, a ne da postavljamo pitanja“, kaže Qader. „Od pada Kabula, univerzitet je izgubio svoju svrhu. Sada se više osjeća kao medresa, mjesto gdje je radoznalost zabranjena, a šutnja naređena.“ Hashmat studira novinarstvo, predmet koji oblikuju digitalni alati, online platforme, verifikacija, etika i tehnologija, ali dok sluša na času, kaže da se pita da li osoba koja predaje kurs dovoljno dobro razumije predmet da ga predaje.
„On nas uči o modernom svijetu dok se muči s korištenjem PowerPointa u nastavi. Kako možete predavati tehnologiju novinarstva ako ne razumijete šta je tehnologija?“
Hashmatov iskaz podudara se s iskazima više od 20 studenata koji su telefonski intervjuisani na javnim i privatnim univerzitetima u sedam provincija širom Afganistana, Kabulu, Kandaharu, Helmandu, Nangarharu, Bamijanu, Balku i Wardaku.
Prema podacima UNESCO-a, sektor visokog obrazovanja u Afganistanu naglo se smanjio između 2019. i 2024. godine, pri čemu je broj upisanih žena pao na nulu do 2024. godine, a broj upisanih muškaraca sa 310.369 u 2019. na 188.957 u 2024. godini.
Univerzitet u Kabulu i dalje spolja izgleda kao univerzitet. Zgrade su otvorene, muški studenti i dalje pohađaju nastavu, ispiti se održavaju i diplome se izdaju. Ali studenti kažu da je mnogo toga što ga čini univerzitetom iscrpljeno.
Iskusni profesori su napustili zemlju, prestali predavati ili su potisnuti u stranu. Na njihovo mjesto su zaposleni ideološki orijentisani talibanski predavači. Na nekim odsjecima predaju nedavni diplomci, pa čak i studenti osnovnih studija.
Hashmat ukazuje na jednog predavača koji je, kako kaže, završio svoj vlastiti studij samo dvije godine ranije. „Sada stoji pred nama. Jasno je da ne zna više od nas.“
Zalmay, student u provinciji Helmand, opisuje sličan pad u kvalitetu nastave. „Neki nastavnici dolaze na nastavu i čitaju samo iz starih bilješki“, kaže on. „Kada postavljamo pitanja, ne mogu objasniti dalje od onoga što je napisano ispred njih. Mi smo studenti univerziteta, ali ponekad se osjećamo kao da smo se vratili u srednju školu.“
Bivši profesor Univerziteta u Kabulu, koji je zatražio da ostane anoniman jer se boji odmazde, potvrđuje iskaze studenata i kaže da je gubitak kvalifikovanih predavača oslabio univerzitete od kojih se i dalje očekuje da će proizvoditi diplomce.
Gotovo svi koji su razgovarali s Guardianom opisuju neku verziju iste krize: slabu nastavu, nedovoljno kvalificirane predavače, obavezna vjerska predavanja, pritisak zbog izgleda i rastuće uvjerenje da obrazovanje više ne vodi do posla.
Univerzitet u Kabulu nekada je značio nešto sasvim drugačije. Generacijama je obučavao afganistanske doktore, inženjere, novinare, državne službenike i političke lidere. Biti primljen tamo bio je izvor ponosa za porodicu. To je značilo da je svjetlija budućnost moguća.
Nakon pada Kabula, Hashmat kaže da su dvojica njegove mlađe braće napustila školu. Više ne vjeruju da će im obrazovanje pomoći da pronađu posao ili izgrade budućnost. Godinama je škola predstavljana kao najsigurniji put naprijed: studirati, diplomirati, raditi, izdržavati porodicu. Od dolaska talibana, to obećanje više ne djeluje stvarno.
„Oni više ne vjeruju da će im obrazovanje pomoći. Dolazim do istog zaključka i teško mi je pohađati nastavu.“
Čak i na kampusu, kaže Hashmat, studenti novinarstva osjećaju neprijateljstvo. Studiraju profesiju koja je bila ograničena, izgubila je profesionalce i tretirana sa sumnjom. Mnogi nezavisni mediji su zatvoreni. Kaže da su on i njegovi kolege iz razreda profesori nazivali šejtanom.
„Studiramo novinarstvo u zemlji u kojoj novinarstvo jedva postoji. Za šta se uopće obučavamo?“, pita on.
To pitanje je iscrpilo mnoge njegove kolege iz razreda. Neki i dalje pohađaju školu jer to od njih očekuju njihove porodice; neki dolaze jer diploma, čak i oslabljena, i dalje nosi društveni status.
Ali Hashmat kaže da mnogi kolege studenti više ne vjeruju u ono što oni rade. „Dolaze jer njihove porodice to žele. Ali iznutra, već su odustali.“
„Nastavljam jer ne znam šta drugo da radim. Ali svakim danom mi je sve teže povjerovati da to nešto znači“, kaže on. „Rat talibana na bojnim poljima je zaustavljen, ali njihov rat protiv obrazovanja se nastavlja u tišini.“