Još jedna trnovita godina za Zapadni Balkan i proširenje

EU zvaničnici često znaju da se pozivaju na riječi Vinstona Čerčila da ”Balkan proizvodi više istorije nego što može da podnese” uz sopstvenu opasku da su sa Zapadnim Balkanom ”uvijek pune ruke posla”. Zapadni Balkan se nikada nije pretvarao da to nije istina, ali i sa svojim ”teškim koferom” ide datim putem ka EU. Zapadni Balkan nije očekivao da će taj put biti posut ružama, ali da li je očekivao da će biti baš ovoliko trnovit? Između ”cvijeća” i ”trnja” hoće li Zapadni Balkan nekada stići do iole ravnog puta ka EU, pita se DW? ”Želja Crne Gore je da postane 28. članica EU, a to bi optimalno moglo da se postigne 2025.”, poručio je crnogorski premijer Zdravko Krivokapić na izmaku 2020. tokom svoje prve posjete Briselu. Krivokapić kao premijer zemlje lidera u eurointegracijma ima i računicu po kojoj bi Podgorica do 2023. zatvorila sva pregovaračka poglavlja i krenula u proces ratifikacije pristupnog sporazuma sa EU. Međutim, mnoge su se računice u procesu pristupanja EU do sada zakomplikovale, a politika proširenja je postala ne samo komplikovanija nego i nepredvidljivija nego ikada. Vanredne okolnosti koje su nas pratile na svim poljima u 2020. nisu zaobišle ni politiku proširenja. Kada je krajem 2019. na dužnost, stupila nova Evropska komisija na čelu sa Ursulom von der Layen, jedna od poruka je bila da će joj Zapadni Balkan i politika proširenja biti prioritet. ”Na kraju petogodišnjeg mandata, trebalo bi da imamo bar jednu zemlju spremnu da uđe u EU”, poručio je tada komesar za proširenje Oliver Varhelyi. U tom trenutku Varhelyi nije mogao da pretpostavi da će se prva godina njegovog mandata završiti kao prva godina u kojoj zemlje članice nisu uspjele da usvoje zaključke o proširenju na Zapadni Balkan i to, opet, zbog bilateralnih nesuglasica, ovoga puta između Bugarske i Sjeverne Makedonije. Kada su zemlje članice EU početkom maja 2020. na takozvanom ”Zagrebačkom samitu” potvrdile evropsku perspektivu za zemlje Zapadnog Balkana, ali i odluku Vijeća EU o otvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, ko je mogao da pretpostavi da će se godina završiti blokadom ne samo pregovaračkih okvira sa Skopljem i Tiranom nego i izostankom konsenzusa zemalja članica kada je ukupna politika proširenja u pitanju i to sve, opet, zbog ”stare boljke”, bilatrelanih odnosa?

Proširenje nije krevet posut ružama…

Nije tajna da je tokom 2020. cijela Evropa ”gledala” u Berlin i njemačko predsjedavanje Vijećem EU u očekivanju da će tradicionalna njemačka praktičnost i efiksanost uspjeti da riješi sve probleme, počev od nikad većeg i značajnijeg EU budžeta, na kome se zasniva oporavak pandemijom pokošene Evrope, pa do balkanskih zavrzalma i nesuglasica. Paket za opravak EU, od skoro dvije hiljade miljardi eura je dogovoren, ali ne i balkanski odnosi. Tim povodom, njemački državni sekretar za Evropu, Michael Rott, iznio je frustraciju i ”duboko razočaranje”, upozorivši da se čini ”ozbiljna politička greška” koja bi mogla da ugrozi bezbijednsot i stabilnost ne samo Zapadnog Balkana nego i cijele Evrope.

Pored optimizma bh. lidera, malo toga je urađeno u zemlji

”To je gorak udarac za našu politiku prema Zapadnom Balkanu čiji je cilj razvoj stabilnosti i demokratije na Zapadnom Balkanu”, ocijenio je Rott. I dok Njemačka svoj ne baš tako čest ”nedovršen posao” predaje na rješavanje Portugalu, koji preuzima predsjedavanje Vijećem EU od 1. januara, u Briselu naglašavaju da se proširenje na Zapadni Balkan nastavlja, uprkos prepreka kojih će, kako kažu, uvijek biti. ”Na putu proširenja uvijek će biti prepreka. Ulazak u EU nije ”krevet posut ružama”, ali to ne remeti činjenicu da je za predsjednicu Ursulu von der Layen i cijelu Evropsku komisiju proširenje na Zapadni Balkana prioritet”, kaže glavni portparol Evropske komisije, Erik Mamer. U Komisiji napominju da se da se sa Zapadnim Balkanom ove godine radilo ”na više frontova”, počev od pomoći u borbi protiv pandemije, preko Ekonomsko investicionog plana za dugoročni oporavak regiona do usvajnja nove metodologije koju su, kako naglašavaju, prihvatile i sve članice EU, a koja je trebalo da odblokira i ubrza pregovore o pristupanju zemalja regiona.

… ali jeste trnovit put

Kako stoje stvari na kraju 2020. do planirane deblokade i ubrzanja nije došlo. Crna Gora sa svim otvorenim poglavljima i dalje ne postiže ”željen nivo pomaka” kada su u pitanju reforme u najvažnijim oblastima vladavine prava.

Vladavina prava Beogradu i Podgorici ”kamen oko vrata”

Srbija, po prvi put od početka pristupnih pregovora, nije otvorila niti jedno poglavlje u godini za nama. Vladavina prava je i Beogradu kao i Podgorici ”kamen oko vrata” na putu eurointegracija, ali i demokratizacije društva. BiH i dalje ima 14 prioritetnih zadataka koje joj je postavila Evropska komisija da bi uopšte došla u poziciju da razmišlja o pristupnim pregovorima. Pored optimizma bosanskohercegovačkih lidera, malo toga je prisutno i urađeno u zemlji u posljednjih godinu dana što preporučuje BiH za kandidata za članstvo u EU. Duboke političke podjele unutar Kosova onemogućavaju Prištini da krene u reforme, a kamoli da ih sprovede do kraja, što je slučaj i sa dijalogom sa Beogradom koji je jedan od uslova za napredak obje strane na putu eurointegracija. Albanija je i dalje ”blokirana” zahtjevima Holandije, Francuske i Danske koje traže dodatni napredak u oblasti vladavine prava i borbi protiv korupcije u zemlji, dok se Sjeverna Makedonija, nakon svega što je od nje traženo i isporučeno, još jednom našla ispred ”zatvorenih vrata” EU, ovoga puta zbog bugarskih zamjerki na račun kulturnog i historijskog identiteta zemlje.