''Želim da pokažem da je najveća nesreća Bosne u titulama koje se razmeću pravom na plodove tuđeg rada, ne radeći ništa ni u svoju, ni u opću korist. Želim da dokažem da je budućnost Bosne u radu, u bogatstvu onih koji znaju i njivu i robu i novac i ljude natjerati da zemlja síne ljepšim naseljima, rodnijim njivama, čistim i tvrdim drumovima, velikim i sigurnim mostovima, punim kasama i kućnim i zajedničkim. Želim da Bosna ne bude zemlja krvi, kuge, pustoši, nego bogatstva, zdravlja i moći. Ona to može. Ona to mora. Ona će to biti. Tuga me hvata samo od pomisli koliko će vremena biti potrebno da to ona jednom bude'', pisao je zanemareni Derviš Sušić u romanu 'Nevakat'.
I proći će vremena i vremena dok ne dođu i Bosna i Hercegovina pameti i dok ne dođe pravi vakat da ova zemlja shvati koliko je kome bitna. Onima koji u njoj žive, na način na koji se prazne posljednjih dana u niskim pričama o visokim politikama, čini se kako ona nije bitna nego da je bitan samo inat kojeg smo stavili iznad svih drugih stvari.
Zabavljeni sobom
Dok se šaramo visokim politikama, dok testiramo jedni druge analizama svjetskih kretanja i zauzimanja strana, sitne obične stvari zakazuju na svakom koraku.
Ne vidimo - a onima koje bismo trebali gledati je drago - stvari koje nam se urušavaju pred nosom i nemoć sustava zabavljenog samim sobom da reagira na obične životne stvari.
Ne treba duboko zaranjati pa vidjeti kako nas okružuju situacije u kojima dolazi na naplatu sve ono što smo opraštali sustavu i sve ono što je sustav uvukao u sebe zahvaljujući lovu na glasove.
Stoga nema pedlja u ovoj zemlji u kojoj nešto ide glatko. Od metenja ulica, preko vodovodnih cijevi i ozbiljnije usluge građanima. Sve je na klimavim nogama i sustav jedva odgovara na ono za što je plaćen i za što građani ove zemlje izdvajaju novac a da toga nisu ni svjesni.
Visoka politika lomi se preko malih stvari pa zato građani hodaju nikakvim pločnicima, voze se nikakvim cestama, piju tko zna kakvu vodu i ne mogu a da ne zapnu na smeće.
Velika koplja
Lome se velika koplja preko malih stvari pa je veliki politički problem nešto što bi trebala biti obična usluga građanima. Jer, mudro i strateški, ljudi iz sustava i oni koji žele u sustav, guraju pred izluđenu i ispranu javnost priče koje unose visoki straha brišu sve životne potrebe.
Za svu nesposobnost i nerad krivi su drugi. Ako ta krivnja nije dovoljna onda se prst upire u strance koji nam, eto, nameću sve ono što mi godinama ne možemo sami sa sobom izdogovarati. S jedne se stane traži da se stranci ne miješaju, a s druge se na koljenima mole da djeluju kako bi nas spasili od nas samih.
Dok vrijeme za sve druge prolazi, za nas stoji i dok svijet ide ubrzanim koracima naprijed, možda ne u bolje, ali naprijed, kod nas se tapka u mjestu i pod našim nogama odzvanja eho teških priča koje većina slušatelja preozbiljno shvaća i ozbiljno ne razumije.
Visoka je politika, u kojoj se odričemo svega onoga što se kunemo da je ova zemlja, zasjenila je sve drugo i politike svjesno na površini drže teške, zatrovane priče dok se obični životi valjaju u blatu nerada, nesposobnosti, nepotizma i nebrige.
Otrovni zub
Ne priča se od silnih velikih priča o tome kako se liječe naši ljudi i kako se uče naša djeca. Ne priča se o tome kako ne proizvodimo hranu i kako olako dižemo ruke od dostojanstva jer su visoke politike isprale mozgove da je dostojanstven život samo onaj u kojem te krade i ponižava tvoj.
''... i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. Ah, begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost pirimitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti'', pisao je Sušić u 'Nevaktu'.
Kome nije jasno, neka se okrene oko sebe.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta