Razvoj robotike i vještačke inteligencije posljednjih godina značajno mijenja način na koji ljudi doživljavaju mašine. Sve češće, roboti nisu samo alati, već sistemi koji komuniciraju, reaguju i ostavljaju utisak „živih“ bića, brišući granicu između tehnologije i prirode. Upravo u tom prostoru između poznatog i neobičnog nastaju eksperimenti koji preispituju naš odnos prema savremenim tehnologijama.
Labububot je sastavljen od 12 popularnih Labubu lutaka, a cilj inženjera bio je da skrenu pažnju na način na koji ljudi doživljavaju moderne mašine i društvene robote. Autonomni roboti, poput dronova za dostavu i robota za čišćenje, već su postali dio svakodnevice, dok se humanoidni roboti pripremaju za rad u fabrikama i domaćinstvima zajedno s ljudima. Upravo zbog načina na koji se ponašaju, ovi sistemi više ne djeluju kao klasične mašine, ali su istovremeno previše mehanički da bi se smatrali živim bićima.
Tim iz Massachusetts Institute of Technology naveo je da ih je inspirisala ideja da su „čudovišta“ zapravo bića koja prkose zakonima prirode, ali ipak postoje. Prema njihovom tumačenju, društveni roboti odgovaraju toj definiciji. Kao primjer navode robota koji trepće digitalnim očima, dok se iza njih zapravo nalazi kamera koja snima korisnika i bilježi glas. Takav sistem obrađuje govor pomoću vještačke inteligencije i odgovara sintetičkim glasom.
Prema prirodnim zakonima, takvo biće ne bi trebalo postojati, ali ono ipak postoji. Istraživači ističu da proizvođači robota uglavnom koriste „slatke“ i djetinjaste karakteristike kako bi mašine djelovale prijateljski i pouzdano. Kreatori Labububota željeli su osporiti takav pristup. Zato su uzeli 12 Labubu lutaka, uklonili njihove glave i pretvorili ih u neobičnu mehaničku konstrukciju. Krajnji rezultat je pokretna sfera iz koje glave lutaka izranjaju kako bi stvarale impuls za kretanje robota.