Dijelovi Mjeseca predodređeni su da postanu groblja svemirskih letjelica, gdje će se neaktivni lunarni sateliti i druga nefunkcionalna oprema namjerno obrušavati na tlo, daleko od lokacija kulturnog i naučnog značaja, navode istraživači.
Broj satelita koji kruže oko Mjeseca povećavat će se u naredne dvije decenije, jer svemirske agencije i privatne kompanije planiraju izgradnju baza na Mjesecu, rudarske aktivnosti te postavljanje naučnih instrumenata na ovom neplodnom terenu.
Porast aktivnosti bit će podržan sistemima lunarnih satelita za pozicioniranje, navigaciju i komunikaciju. Međutim, kada satelitima ponestane goriva, operateri imaju vrlo malo opcija osim da ih usmjere prema površini Mjeseca, gdje se mogu kontrolisano razbiti.
„Ovi sateliti će morati da se sruše na Mjesec, tako da će potencijalno postati otpad“, rekla je dr Fiona Thomson, viša naučna saradnica na Univerzitetu u Durhamu, koja je sazvala stručni panel o ovom pitanju na sastanku Space-Comm u Glasgowu u decembru.
Osim rasipanja dijelova satelita po površini, istraživači strahuju da bi veći broj nekontrolisanih padova mogao oštetiti objekte, naučne instrumente, historijske lokalitete poput prvih otisaka stopala astronauta, kao i netaknuta područja od velikog naučnog značaja.
Pri brzinama udara od oko 1,2 milje u sekundi, sudari bi proizveli snažne vibracije koje bi mogle poremetiti osjetljive instrumente koje naučnici planiraju postaviti na Mjesecu. Očekuje se da će ožiljci na površini budu dugi desetinama metara te da se stvore ogromni oblaci abrazivne prašine koji bi mogli zakloniti teleskope i oštetiti opremu.
„To nije pretjerana zabrinutost, jer s obzirom na površinu Mjeseca, što je više lunarnih satelita, veća je vjerovatnoća da će se neki srušiti na naučno ili kulturno osjetljive lokacije“, rekao je profesor Ian Crawford s Birkbecka, Univerziteta u Londonu, dodavši da je „potreban dobar plan za budućnost“.
Satelitski operateri na Zemlji rutinski koriste atmosferu kako bi se riješili starih i nefunkcionalnih satelita koji kruže oko planete. Svake godine hiljade satelita s isteklim rokom trajanja sagori u atmosferi, ali pošto Mjesec nema atmosferu poput Zemljine, operatorima lunarnih satelita potrebna su druga rješenja.
Na stotine planiranih misija
Više od 400 misija na Mjesec planirano je u naredne dvije decenije. Među njima su Lunar Gateway, svemirska stanica pod vodstvom NASA-e koja će kružiti oko Mjeseca, kao i bazni kamp Artemis na površini. Kina i Rusija također planiraju vlastitu bazu na Mjesecu.
Sljedeće godine Evropska svemirska agencija lansirat će satelit Lunar Pathfinder, testnu platformu za konstelaciju lunarnih satelita „Moonlight“, koja bi trebala biti operativna do 2030. godine. Već se razmatra način zbrinjavanja ovog satelita nakon isteka njegovog osmogodišnjeg radnog vijeka.
Tri opcije
Operatori lunarnih satelita imaju tri glavne opcije. Uz dovoljno goriva, satelit može napustiti lunarnu orbitu i kružiti oko Sunca, ali je to skupa opcija. Druga mogućnost je premještanje u udaljeniju lunarnu orbitu, što otežava neravnomjerno gravitaciono polje Mjeseca. Treća opcija je kontrolisano obrušavanje na površinu Mjeseca, što zahtijeva precizno planiranje.
Sarah Boyall, šefica Odjela za regulaciju u Britanskoj svemirskoj agenciji, izjavila je da Akcioni tim UN-a za konsultacije o aktivnostima na Mjesecu (ATLAC) i Međuagencijski koordinacioni komitet za svemirski otpad (IADC), kojim trenutno predsjedava Velika Britanija, rade na uspostavljanju najboljih praksi za odlaganje lunarnih satelita.
Koncept groblja svemirskih letjelica trenutno je vodeće rješenje. Prema njemu, operateri bi stare satelite usmjeravali prema unaprijed određenim lokacijama ili velikim kraterima, koji bi ograničili širenje prašine nastale prilikom udara. Ovakav pristup podržavaju i Britanska svemirska agencija i potpisnice američkih Artemis sporazuma.
„Uspostavljanje zona groblja na Mjesecu najpraktičnije je rješenje“, rekao je Ben Hooper, viši projektni menadžer za Lunar Pathfinder u kompaniji SSTL sa sjedištem u Surreyju. „Određivanje posebnih regija kao zona udara ograničilo bi širenje ljudskih artefakata po površini Mjeseca, dok bi se ostala područja sačuvala za naučna istraživanja i buduće operacije.“
Charles Cranston, šef Ureda za program Moonlight Evropske svemirske agencije (ESA), rekao je da će se sateliti, kada za to dođe vrijeme, kontrolisano obrušavati na površinu u „određenim zonama“, kako bi se izbjegla mjesta od naučnog i historijskog značaja te aktivne misije.
John Zarnecki, profesor emeritus astronomije na Otvorenom univerzitetu, istakao je da bi se sudari satelita u zonama groblja mogli korisno iskoristiti, jer udari stvaraju seizmičke talase na poznatim lokacijama, što bi pomoglo u proučavanju unutrašnje strukture Mjeseca. „Ako imate objekat poznate mase, poznate geometrije i poznate brzine, i približno znate gdje je udario, to je fantastičan eksperiment u seizmometriji“, zaključio je profesor Zarnecki.