Bosna i Hercegovina se danas nalazi na najvažnijoj historijskoj i političkoj raskrsnici od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Nakon što je propao i treći pokušaj dogovora Vijeća za implementaciju mira (PIC) oko izbora novog šefa OHR-a i što je neizvjesno do kada će Uredom visokog predstavnika rukovoditi vršilac dužnosti Louis J. Crishock, Milorad Dodik i Dragan Čović su krenuli u otvorenu, sinhronizovanu misiju rušenja međunarodnog nadzora.
Šta hoće Dodik i Čović?
Reakcije i likovanje SNDS-ovaca povodom neizbora novog šefa OHR-a, ali i najnovije, agresivno pridruživanje predsjednika HDZ-a BiH zahtjevima za ukidanje OHR-a najslikovitije razotkrivaju stvarne namjere i motive i Dodika i Čovića.
Izjave zvaničnika SNSD-a i HDZ-a, koji situaciju bez punopravnog i trajno imenovanog visokog predstavnika nazivaju poželjnom međufazom, zapravo jasno potvrđuju opravdanost strahova probosanske javnosti da bi odlazak međunarodne zajednice bio iskorišten za preuzimanje apsolutne kontrole nad zemljom i uvod u nepredvidivu fazu institucionalne secesije i destabilizacije.
No, s obzirom na to da Čović i Dodik nastupaju sa pozicija apsolutne moći, glumeći političke gorostase i tvrdeći da iza njih stoje narodi, zvanična statistika Centralne izborne komisije BiH ih u potpunosti i brutalno demantuje.
Istina o njihovoj 'veličini' i navodnom plebiscitarnom legitimitetu s kojim su krenuli u 'štampanje osmrtnice' međunarodnom nadzoru u stvari se krije u brojevima koje oni žele predstaviti puno većima nego što jesu.
Na posljednjim Općim izborima za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, Dodikov SNSD osvojio je ukupno 255.515 glasova, dok je Čovićev HDZ BiH dobio 137.340 glasova.
Kada se ovi brojevi ogole i stave u kontekst ukupnog glasačkog tijela, politička iluzija o njihovoj masovnoj podršci nestajei vidi se da ove dvije stranke zajedno iza sebe imaju 392.855 glasova.
S ukupno oko 392 hiljade glasova dominirali bi nad više od milion birača
S druge strane, ostale parlamentarne stranke u Predstavničkom domu PSBiH iza sebe ukupno imaju oko 1,2 miliona birača.
Znači, danas imamo situaciju u kojoj SNSD-a i HDZBiH iza kojih ne stoji ni osmina građana BiH pokušavaju nametnuti politički pravac cijeloj zemlji i traže kraj međunarodnog nadzora.
Jedina istina o neprikosnovenoj moći SNSD-a i HDZBiH jeste da udruženi,na mjestima odlučivanja, prije svega kroz Dom naroda PSBiH zloupotrebljavaju mehanizam blokada predviđen samo za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa,a nikako nemaju takav izborni kapacitet da nameću uslove i glume spasioce suvereniteta zemlje, dok preostala većina građana ili podržava opcije koje se protive odlasku OHR-a bez ispunjavanja agende 5+2, ili se ne izjašnjava o toj opciji.
Međutim, u ovom slučaju je jasno da kada se izjavljuje da je primjena svih dosadašnjih Bonskih ovlaštenja napravila štetu i kada Dodik i Čović prizivaju da neko poništi sve ranije odluke visokih predstavnika, da bi se time otvorio prostor za bezvlašće, samovolju i ostvarivanje ratnih ciljeva političkim sredstvima.
Nema nikakvih iluzija o tome zašto Dodik i Čović žele ukloniti OHR. Njihov jedini razlog težnji ispunjenja te želje je zato što su Bonska ovlaštenja data visokom predstavniku kakva-takva i jedina preostala kočnica njihovom destruktivnom djelovanju i jedini mehanizam koji ne mogu kontrolisati niti blokirati putem etničkih veta.
Žele ukloniti jedinu branu pred njihovim ciljevima
Očigledno SNSD-u i HDZ-u BiH nije dovoljno to što već godinama nekažnjeno blokiraju državne institucije, reforme i evropske integracije, zbog čega direktne ekonomske, socijalne i političke posljedice trpe svi građani i narodi u BiH.
Oni žele srušiti sve barijere na njihovom putu do diktature nad cijelom državom i svim narodima i građanima.
I sve su to upakovali ' u celofan' tvrdeći da su oni navodno protiv toga da država bude protektorat.
Dok SNSD deklarativnim pozivima na tobožnji dijalog pokušava stvoriti privid da BiH više ne treba međunarodni nadzor, u praksi vrši sistematsku razgradnju državnih kapaciteta, otvoreno ignorišu presude Ustavnog suda BiH i kontinuirano nasrću na državnu imovinu.
HDZBiH im u tome pruža ruku podrške, dobijajući u zamjenu podršku svom prijedlogu za treći entitet i za izmjene Izbornog zakona.
Optužbe o međunarodnom protektoratu stoga služe samo kao paravan pod kojim se želi eliminisati jedini autoritet koji ima zakonsku snagu i obavezu da sankcioniše antidejtonsko ponašanje i zaštiti integritet države.
Zato su tvrdnje da su se stekli uslovi za tranziciju ili gašenje OHR-a potpuna neistina.
Dijalog po želji negatora genocida
To nam SNSD dokazuje više puta dnevno. Jer ako je vladajuća struktura u Banjoj Luci spremna na ovoliki stepen radikalizma, udara na ustavni poredak države, negiranja genocida i političke drskosti, dok je OHR još uvijek prisutan, potpuno je jasno da bi njegovo povlačenje značilo sklanjanje svih ograda za još radikalnije ponašanje.
Zbog toga se pred probosanske političke stranke i predstavnike građana postavlja imperativ kategoričkog odbijanja pokušaja nametanja i prizivanja dijaloga sa rušiteljima državnog poretka.
Zahtijevati od onih koji brane ustavne institucije da sjednu za pregovarački sto s akterima koji svakodnevno negiraju suverenitet vlastite zemlje predstavlja moralni i politički apsurd koji izjednačava krivicu i slabi poziciju države.
O fundamentalnim elementima državnosti, poput teritorijalnog integriteta, funkcionalnosti institucija i vladavine prava, ne može se i ne smije pregovarati, a dopustiti osovini koja predstavlja jedva osminu glasačkog tijela da diktira odlazak međunarodne zajednice značilo bi trajnu kapitulaciju pred SNSD-ovim i HDZ-ovim ucjenama.