U petodnevnoj orgiji klanja u Srebrenici u julu 1995., oko 8.000 Muslimana sistemski je istrijebljeno u onome što je na Sudu Ujedinjenih nroda za ratne zločine opisano kao "trijumf zla", pisao je ugledni CNN o genocidu u Srebrenicu u tekstu objavljenom 2006. godine.
Radovan Karadžić, tadašnji politički vođa bosanskih Srba, optužen je za naređivanje nasilja u Srebrenici i smrtonosne opsade Sarajeva.
Godine 1995. Srebrenica je proglašena "sigurnim područjem" UN.
Najmračnije stranice
Sudija Haaškog suda kasnije je opisao ono što se tamo dogodilo kao "zaista scene iz pakla ispisane na najmračnijim stranicama ljudske historije".
HIljade bosanskih Muslimana potražilo je utočište u gradu Srebrenici 1995. dok je vojska bosanskih Srba marširala prema njima.
Štitilo ih je samo 100 lako opremljenih nizozemskih mirovnjaka -- koji se nisu mogli mjeriti s napredujućom, teško naoružanom srpskom vojskom.
Uskraćeni za pojačanja, Nizozemci su bili prisiljeni stajati po strani dok su srpske trupe, namjeravajući "etničko čišćenje", činile najgore - mirovnjaci su čak svjedočili pogubljenju civila.
U danima prije napada, 30.000 muslimana koji su bježali od napredujuće srpske vojske nagurano je u grad. U roku od nekoliko dana nije ostao nijedan musliman.
Veliki broj je pobjegao - samo da bi mnogi od njih bili uništeni u srpskim zasjedama - ali muškarci koji su ostali prošli su najgore.
Hvatani i ubijani
Hiljade muškaraca i dječaka od samo deset godina uhvaćeno je i ubijeno.
Oni koji su se pokušali sakriti u svojim domovima, prema dokazima na suđenju srpskom generalu Radislavu Krstiću u Haagu u martu 2000., "progonjeni su kao psi i klani".
U mučnom izrazu "uvjeravanja", vrhovni komandant bosanskih Srba, general Ratko Mladić - na popisu najtraženijih osoba Suda za ratne zločine - rekao je ženama da će sve biti odvedene autobusom i sigurno ponovno spojene.
Kada su kamere isključene, pojavilo se pravo lice srpske vojske dok je pokolj počeo.
Više od 60 kamiona izbjeglica odvedeno je iz Srebrenice na mjesta pogubljenja gdje su bili vezani, imali su poveze na očima i strijeljani automatskim puškama.
Neka od pogubljenja izvršena su noću pod svjetlima. Buldožeri su zatim tijela gurali u masovne grobnice.
Neki su živi pokopani, rekao je Jean-Rene Ruez, francuski policajac koji je prikupljao dokaze od bosanskih muslimana, Haaškom sudu 1996. godine.
Svjedočio je da su snage bosanskih Srba ubijale i mučile izbjeglice po volji.
Ulice su bile pune leševa, rekao je, a rijeke crvene od krvi.
"Mnogi su ljudi počinili samoubistvo kako bi izbjegli da im se odsjeku noseve, usne i uši", rekao je on.
Među ostalim jezivim pričama o masovnim ubistvima, Ruez je naveo slučajeve odraslih koji su bili prisiljeni ubiti svoju djecu ili gledati kako vojnici oduzimaju mlade živote.
"Jedan je vojnik prišao ženi usred gomile.
Njeno dijete je plakalo. Vojnik ju je pitao zašto dijete plače, a ona je objasnila da je gladan. Vojnik je komentirao nešto poput 'više neće biti gladan.' Prerezao je djetetu grkljan pred svima", rekao je on.
Kasnije je otkriveno da je Mladić mogao nesmetano nastaviti dalje dajući ultimatume zaštitnim snagama UN.
Tražili zračne napade
Sugerirano je da je vrhovna komanda UN obećala zaustaviti zračne napade na srpsku vojsku u zamjenu za oslobađanje 370 zarobljenih vojnika UN, a Mladić je to shvatio kao zeleno svjetlo za napad na Srebrenicu.
Komandant nizozemskih trupa UN-a, pukovnik Thomas Karremans, rekao je Haaškom sudu 1996. da je prvi put zatražio zračne napade NATO-a kada su Mladićeve trupe započele napad 6. jula., ali da zahtjev nije odobren sve do 11. jula, kada je pala Srebrenica.
Do tada, rekao je Karremans, "bilo je prekasno i premalo".
Karremans je rekao da je duga srpska blokada prije napada ostavila lako naoružani nizozemski bataljon u očajničkom nedostatku hrane i goriva, ali zahtjevi za svježim zalihama ostali su neuslišeni.
Godine 1999. UN je priznao svoju pogrešku očekujući da će 100 nizozemskih vojnika odvratiti vojsku bosanskih Srba.