Çatalhöyük ili Çatal Höyük nije najstarije niti najveće nalazište iz vremena neolitika, no je iznimno je značajno zbog razumijevanja ondašnjeg života. Upravo je tamo zabilježena jedna od najvažnijih čovjekovih transformacija: put od nomada do doseljenika. UNESCO je Çatalhöyük uvrstio na svoj popis i zbog historijskih umjetničkih djela koja su ondje nađena, kako slika, tako i kipova te ukrašenih zidova. Smatra se kako je Çatalhöyük nastao u sedmom mileniju prije Krista a, na svome vrhuncu, ondje je živjelo šest do osam hiljada ljudi.
Çatalhöyük se smjestio jugoistočno od Konye u Anatoliji i sastoji se od dva velika naselja. Ljudi su ondje živjeli u kućama od ćerpiča i drvenih greda koje su bile oslonjene jedna na drugu. Nije bilo dvorišta niti ulica, a stanovnici bi iz kuća po ljestvama izlazili kroz otvore na krovove i po njima hodali. Okupljali bi se kraj zajedničkih peći gdje bi se družili i bavili s raznim aktivnostima. Bavili su se stočarstvom i lovom, a proizvodili su i alkoholno piće koje se može usporediti s pivom. Iz obližnjeg vulkana vadio se opsidijan (vulkanska stijena) koji se koristio za alate, oruđe i svakodnevne predmete.
Tadašnji stanovnici su se bavili i umjetnošću. Na zidovima kuća mogu se vidjeti brojni reljefi poput božice koja rađa, bikova ili rogova te šarenih slika s različitim simbolima, prikazima ruku, životinja, ptica grabljivica, kao i obezglavljenih ljudi.
Na jednom od zidova pronađen je i plan grada s vulkanom u pozadini. Arheolozi su pronašli i kipove od gline i različitih vrsta kamena, a neki od njih su izrazito realistični: poput ženskih likova koji stoje ili sjede, s djetetom ili životinjama, ili pak muških likova koji jašu na životinjama.
Arheolozi su pronašli brojne figurice, od kojih najpoznatija prikazuje ženu koja sjedi između dvije velike mačke. Figurice, koje prikazuju i ljude i životinje izrađene su od raznih materijala, poput pečene gline. Smatra se kako su služile za tjeranje zlih duhova ili za sreću.
Gotovo svaka kuća u Çatalhöyüku imala je ukrase po zidovima, najčešće u glavnoj prostoriji kuće. Brojni slojevi žbuke sugeriraju kako se na zidovima često radilo, gotovo svakog mjeseca ili sezone. U njima su nađeni ostaci lubanja, zubi, kljunova, kljova ili rogova životinja koji bi se žbukali i bojili.
Kao i u Jerihonu, najstarijem gradskom naselju iz doba neolitika i u Çatalhöyüku su se pokojnici držali ispod podova u kućama, a lubanje su ukrašavane tako da djeluju živo. Među posmrtnim ostacima djece pronađene su i perle koje su im imale posebno značenje.
Iako sve tajne Çatalhöyüka još uvijek nisu otkrivene, to nalazište svakako spada u neke od najvažnijih u historiji.
