Kraj je 1973. godine, tačnije 23. novembar. Te godine se obilježavala osamdesetogodišnjica Miroslava Krleže.
Taj dan Krleža razgovara s Enesom Čengićem - svojim bliskim prijateljem koji je bilježio svoje razgovore s njim i kasnije ih objavio pod naslovom 'Iz dana u dan s Miroslavom Krležom' - o izdanjima koja se objavljuju tim povodom.
Pričajući i vremenu i vremenima, Čengić mu postavlja pitanje: Šta bi vi rekli za današnje vrijeme?
Krležin odgovor je poduži, u njemu nabraja sve ono što muči, tada, jugoslovensko društvo. Ono što zabrinjava jeste da je slika koju Krleža riječima crta zapravo slika (i) ovog 'našeg' vremena. Dakle, pola stoljeća poslije...
Ovo je Krležin odgovor:
"Rekao bih da živimo u vremenu u kojemu cijene skaču, skupoća raste, vrijednost novca pada (procentualno se to ne da iskazati). Plaće, nadnice, penzije zaostaju ili su dim i prah. Prijevozna sredstva svakog dana skuplja: taksi, autobus, tramvaj, benzin i roba uopće: kruh, šećer, kava, povrće, luk, fažol, ulje, meso; porezi, zemljarina, privreda, zemlja, krovovi, procenti na zajmove, kamate, osiguranina, krčme, hrana, bakšiši, kvalitetne hrane više nema; način života, stanovanje, drugova- nje, putovanje, društveni život uopće, lijenost, zabušavanje, markira- nje, sabotaža, gastarbajterstvo u svim varijantama, radni uvjeti, uništavanje ambijenta galamom, pješak na ulici, što udiše, čime se hrani, kako boluje, kakvi su mu uvjeti rada.
Sjedničarenje, dezorganizacija posla, izvanredno bogaćenje nekih slojeva. Turizam, kako izgleda obala, gradovi, kupališta, higijena jednaka nuli, neravne ceste. Deterdženti, smeće, propadanje kuća, skupi stanovi u novogradnjama, radi se u fušu, sve je prijevara.
Omladina prepuštena sama sebi, neobrijana, drogirana, degenerirana, alkohol, opadanje nivoa na univerzitetu, zbunjenost intelektualaca.
Nema kompasa kamo plovi ovaj brod!
Vodimo u nepismenosti i u nesrećama na cestama, nesigurnost građanina, kako postupamo sa starcima, kakve su nam bolnice i penzije, opadanje autoriteta i morala, politikantstvo i simulantstvo! Kakva nam je štampa i politička propaganda, na sve strani utjecaji. Zemlja u razvoju, društvo potrošača kao ideali, sve to ili klasnosvjesno političko stezanje i štednja politička, građanska i radna disciplina ili pak da plačemo, da kukamo?
Posvuda zbrka u glavama.
Fetišizmi, glavno da ima razloga da dižemo ruke da nas se ne tiče, da bacamo krivnju na druge, na veselje, na glupost i nesposobnost 'onih drugih'. Naime, onih na vlasti. A da pesnicom i čelom idemo protiv zla, to mi nećemo, to mi nismo htjeli, mi smo 'razočarani ideološki', i sada: što i kako?
Sveopća demoralizacija, gubitak volje i smisla i svrhe. Jalovo poricanje stvarnosti, koja – nota bene - tako ne izgleda kako mi mislimo da jest četiristo hiljada vlasnika automobila, sto do dvjesto hiljada vlasnika kuća..., tu pred našim očima.
A što da se kaže o nerazmjeru, razbijanju sela, agrara i produkcije kao takove, nerad je sve očitiji, škole i školstvo oskudijevaju. Što je sa vojskom trgovaca i prekupaca...?
Eksporteri, banke, centri moći. Što je s malim čovjekom, kako živi u svemu tome mali čovjek, što misli o svemu tome naš homo qualunque? Prati li kurs naše unutrašnje politike i naše vanjske nesvrstane politike? Dopire li sve to do njega?
Zar mi nije pisala ona dama da su vremena socijalističke nadutosti prošla. Prostor i vrijeme? Gdje smo? I što smo?".