Prije samo petnaestak godina njemačka penzija smatrala se „sigurnom“. Nakon niza velikih reformi socijaldemokrata i Zelenih početkom 2000-ih uvedeni su instrumenti koji su trebali dugoročno osigurati održivost penzionog sistema. Međutim, političke odluke donesene nakon toga postepeno su ga izbacile iz ravnoteže.
Danas su, nakon višesedmičnih pregovora i prepucavanja, demokršćani i socijaldemokrati (Unija CDU/CSU i SPD) uz mnogo muke uspjeli u Bundestagu spriječiti ozbiljnu krizu vlade: usvojen je zakon o penzijama, na prijedlog ministrice rada Bärbel Bas (SPD).
Glasanje o penzionoj reformi bilo je danima ključno političko pitanje u Berlinu: može li kancelar Friedrich Merz (CDU) uvjeriti mlade demohrišćanske zastupnike da podrže paket prilagođen SPD-u?
Analiza koju je rekonstruisao njemački Handelsblatt pokazuje da su upravo ove dvije velike stranke više od deset godina postepeno potkopavale penzioni sistem brojnim izdašnim, ali finansijski problematičnim mjerama. U trenutku kada demografski izazovi postaju sve oštriji, političke posljedice tih odluka postaju očite.
Od sredine 2010-ih njemačka penziona politika ušla je u period u kojem je gotovo svaka nova godina donosila nov beneficirani dodatak. Izrazi poput „dodatak za majke“ i „penzija sa 63“ postali su dio političkog folklora, a CDU/CSU i SPD su gradili reputaciju „kreatora velikodušnih beneficija“. Međutim, ta politika se sve više pokazivala kao odmak od principa održivosti i povratak kratkoročnom populizmu.
Istovremeno, demografska situacija se dramatično pogoršavala. Generacija baby boomera ulazi u penziju, a broj radnika koji pune fond rapidno opada. Rezultat su sve veći pritisci na penzijski budžet i sve jasnija spoznaja da su političke odluke proteklih godina situaciju samo pogoršale.
Jedna od politički najpopularnijih, ali finansijski najtežih mjera bila je tzv. Mütterrente, penzioni bonus za žene koje su rodile djecu prije 1992. godine. Iako je ustavni sud potvrdio razliku između starijih i mlađih majki, CSU je 2013. i 2019. godine progurao nova proširenja.
Ta odluka, zamišljena kao politički pogodak, postala je finansijska „crna rupa“:
– do kraja 2025. Mütterrente I i II koštat će oko 111 milijardi eura,
– treća faza, planirana nakon 2027., mogla bi dodati još 70 milijardi.
Uprkos ogromnim troškovima, stvarni iznos koji majke dobiju je vrlo skroman – oko dvadesetak eura mjesečno po djetetu. Čak su i pojedini CDU veterani, uključujući Wolfganga Schäublea, kasnije priznali da je mjera dugoročno neodrživa.
Druga velika intervencija bila je uvođenje pune penzije već sa 63 godine za one sa najmanje 45 godina staža. Iako je predstavljena kao pomoć fizički iscrpljenim radnicima, istraživanja su pokazala da je najmanje trećina korisnika radila uredske ili manje fizički naporne poslove. U praksi, pogodnost je najviše koristila dobro plaćenim i stabilno zaposlenim radnicima.
Do 2023. godine svaki četvrti novi penzioner odlazio je u prijevremenu punu penziju, što državu košta desetine milijardi eura.
Godine 2018., tadašnji ministar finansija Olaf Scholz odlučio je „zamrznuti“ penzije do 2030. godine kako bi se navodno spriječio populizam. Time je praktično suspendovan ključni mehanizam održivosti iz 2004., tzv. faktor održivosti, koji automatski prilagođava penzije demografskim promjenama.
Kada raste broj penzionera, a opada broj radnika, sistem bi inače smanjio penzije da ostane stabilan. Scholz je to onemogućio.
Iako je to izgledalo kao socijalna pobjeda, danas se vidi da su dugoročni efekti skupi i da problem siromaštva u starosti nije riješen.
Uvođenjem osnovne penzije 2021. Njemačka je pokušala dati minimalnu sigurnost onima koji su radili cijeli život za niske plate. Međutim, reforma je ispala administrativno vrlo komplikovana i s ograničenim efektom.
Stručnjaci smatraju da Njemačka time nije uspostavila jasnu donju granicu penzije koja bi zaista zaštitila najslabije.
Penzioni sistem još nije kolabirao, ali projekcije za narednu deceniju su alarmantne. Nedostatak radne snage, usporavanje imigracije i rast broja penzionera guraju sistem prema ivici.
Stručnjaci upozoravaju da bi nastavak postojeće politike mogao dovesti do toga da socijalni troškovi pojedu polovinu saveznog budžeta.
Rješenja postoje, ukidanje penzije sa 63, vraćanje faktora održivosti, zaustavljanje širenja bonusa za majke, ali politička volja je slaba.
Njemačka i dalje nije uspjela izgraditi održiv model kapitalizirane penzije, kakav imaju Nizozemska, Danska ili Švedska.
Dok nova „penzijska komisija“ ponovo traži kompromis, teret starih reformi i dalje pritiska sistem. Ostaje otvoreno pitanje: može li se Njemačka uopšte izvući iz ove spirale bez političke hrabrosti, koje nema već dvadeset godina?