Pozorište mladih Sarajevo već izvjesno vrijeme izbacuje hit za hitom i za odrasle i za djecu - "Ne daj se generacijo", "Večera budala", "Palčica", mjuzikl "Pinocchio"… i shodno tome za njihove predstave traži se karta više.
Na čelu ove teatarske kuće je Ismir Fazlić, čovjek koji i nije baš iz svijeta kulture, što ne mora baš ništa značiti u ovoj priči. Medijski se ne eksponira, a kako nam kaže, pozorište se mora voljeti da bi se posao dobro radio.
U pripremi intervjua za Raport Fazlić nam je rekao kakao se spremaju na put u Mostar i Nikšić, s čime smo i počeli veoma zanimljivu i otvorenu razmjenu rečenica.
Čim me nisu dirali vjerovatno smo na dobrom putu
"Predstava "Ne daj se generacijo" 8. marta prošle godine je imala premijeru. Već u Mostaru će biti 47. igranje i u Nikšiću 48. Tako da ćemo za godinu odigrati 50 puta predstavu, a vjerovatno ćemo to obilježiti u maju kod nas u Pozorištu mladih. Da jednu predstavu u godini dana pogleda blizu 10.000 ljudi stvarno je veliki uspjeh", govori nam Fazlić.
Pogotovo u današnje vrijeme kada politika vlada, a manje kultura.
Malo smo iznenađeni i mi sami. Fascinantno mi je bilo - 16 minuta je rekord da se proda predstava, što se nama desilo s "Ne daj se generacijo".
Prošle godine u aprilu, odmah nakon "Ne daj se generacijo", uradilo smo mjuzikl "Pinocchio". To je prvi put da je Pozorište mladih uradilo mjuzikl.
To je veliki uspjeh, i bio je stvarno veliki zalogaj jer nas stvarno malo ima… Ideja tinja od 2008. godine, to je zaista skupa produkcija za nas, ali eto nekako smo se uspjeli i finansijski i infrastrukturno i sam ansambl organizirati. Mi živimo za pozorište i to se vidi.
Sada smo u situaciji da se traži karta više za naše predstave i u ovom momentu jako je lijepo biti na čelu ove kuće.
A koliko ste Vi na čelu Pozorišta mladih?
Uposlenik sam pozorišta od 2001. godine. Tu sam već 25 godina, bio sam dugo vremena tehnički direktor i tehnički rukovodilac.
Ja sam završio Fakultet političkih nauka, a kažu da imam te neke organizacione sposobnosti. Bio sam godinu i po v. d. direktora, u tri mandata, pošto su se nešto vlade mijenjale, i evo puni mandat mi ističe u junu. Pet i po godina sam na čelu ove kuće. Čim me nisu dirali vjerovatno smo na dobrom putu.
Pozorište mladih imalo je položaj mlađeg brata u odnosu na ostale sarajevske teatarske kuće. Imate li Vi nekada taj osjećaj?
To je nekada stvarno bilo izraženo, svezala nam se bila hipoteka malog pozorišta. Ali u ovih 4-5 godina koliko sam na čelu Pozorišta mladih, moram to reći, odnos se promijenio i stvarno nikad nisam želio da postavljamo sva četiri pozorišta kao da smo mi jedni drugima konkurencija i stvarno jako lijepo sarađujemo.
Malo nas je na ovoliki grad od 400.000-500.000 stanovnika, tako da svi imamo svoju publiku. Ali negdje su prepoznali svi da je jako bitna uloga Pozorišta mladih. Ako naša najmlađa publika kod nas ne zavoli teatar, nažalost, ni ostala tri pozorišta neće imati publiku.
Dugo nam je direktor bio Nermin Tulić i tada smo imali mir i sigurnost, i onda kada je otišao u penziju, desile su se te neke stvari da se nije mogla ustaliti ni upravljačka struktura, bili smo nažalost na marginama i što se tiče festivalskog života i nestali samo iz javnog prostora...
A sada je Pozorište mladih počelo birati gostovanja, jer ne možemo na sve da stignemo. Prošle godine smo imali 34 gostovanja, što u zemlji, što u inostranstvu, što je jako puno i naporno. Vratili smo se na međunarodnu scenu.
Ponos je svima nama da se naše predstave traže, ne samo u BiH i regionu, nego i po Zapadnoj Evropi.
Traže li Vam ljudi karte za predstave? Ima ljudi koji hoće besplatne karte?
Sve manje i manje. Nekad se naljutim pa kažem nisam ja blagajnik. A ljudi me zovu, jer ne mogu doći do ulaznice. A što se tiče gratis ulaznica to uglavnom partnerima prema ugovoru.
Čak ljudi insistiraju da plate ulaznice. Naravno imamo posebne cijene za penzionere, studente… Sad smo nedavno sklopili ugovor s Udruženjem "Porodice 3 plus".
Koliko nam vrijeme i prostor dozvoljavaju, trudimo se svima izaći u susret, ali jako je teško. Naša sistematizacija nije popunjena ni 50 posto. A kada se angažuju ljudi sa strane, ti ugovori su upitni sa pravnog aspekta i stvarno nam stvara veliki probleme.
Teško je objasniti inspekciji
Realno u svim pozorištima su nam stari ansambli, prosjek godina je, ne smijem ni reći, 45 plus. Teško je angažovati mladog umjetnika, i onda kada ga angažujete po nekom izvođačkom ugovoru, to onda stvara druge probleme, inspekcije i ostalo.
Ali, eto, nekako se nosimo…
Ovaj posao stvarno može raditi samo neko ko to voli, ovo se ne može raditi samo čisto da se prehrani porodica. Mada ima i takvih ljudi, ne možemo reći da nema, a onda trpi i ansambl.
Jako je specifično i radno vrijeme… Teško je objasniti inspekciji… Ja njih razumijem da su oni sa aspekta Zakona o radu u pravu.
Ali pozorište je čudna stvar. Kada smo radili "Pinocchija", 16 dana pred premijeru nikad nismo izašli prije dva ili pola 3. Onda su tu problemi može li se platiti noćni rad, mogu li se dati slobodni dani…
Uglavnom, rezultat je dobar.
I ja sam na čelo došao iz sjene, nisam bio javna ličnost, poznavao sam uži krug ljudi u kulturi i stvarno mi godi što mi odaju priznanje ljudi, koji priznaju da su bili skeptični hoću li ja moći nešto napraviti. Ali, vjerujte, jako je teško.
I trud koji se ulaže, koliko utječe na privatni i porodični život i na samo zdravlje, jako je potcijenjen. Ne smijem vam ni reći koja je novčana nagrada za to, ali ja volim posao koji radim.
Po isteku mandata vraćam se na radno mjesto i vidim ovu kao svoju kuću i drago mi je da će negdje ostati upisano da sam nešto uradio.
Moram se još pohvaliti - za mjesec i po Pozorište mladih će dobiti jako lijepu postavku lutaka, svojevrsni muzej, ne možemo ga tako nazvati iz administrativnih razloga, ali kao stalna postavka lutaka i marioneta, gdje će lutke od 1950. pa do danas biti izložene.
Bit će i svojevrsni omaž magovima lutkarstva kroz ove godine u Pozorištu mladih. Uz malo dobre volje može se nešto uraditi.