Postoji mnogo kontrasta između Chelseaja iz 2012. – posljednje ekipe koja je osvojila Ligu prvaka na Allianz Areni – i ove svemoćne PSG-ove ekipe. No, osim okruženja, postoji još jedna nit koja povezuje ta dva trijumfa – naizgled nelogično vrijeme u kojem su se dogodili.
Do 2012. godine činilo se da je Chelseajeva šansa za osvajanje Lige prvaka prošla. Bili su blizu 2008., kada bi je i osvojili da nije bilo onog čuvenog proklizavanja Johna Terryja tokom penala u moskovskom pljusku. Do 2012. bili su već stara ekipa. Frank Lampard, Petr Čech, John Terry i Didier Drogba – okosnica ekipe – bili su na zalasku karijere. Ekipa je tražila osvježenje, što je šesto mjesto u Premier ligi jasno pokazalo. A tim je vodio privremeni trener Roberto Di Matteo. U takvim okolnostima, Chelsea nije izgledao kao favorit za naslov u Münchenu.
Isto vrijedi i za PSG. Ako napad sa Lionelom Messijem, Neymarom i Kylianom Mbappéom nije mogao donijeti trofej Lige prvaka, šta bi moglo? Bez Messija i Mbappéa prošle sezone, PSG je igrao bolje u Evropi, stigavši do polufinala. No, s Mbappéom još uvijek u klubu, poraz od Borussije Dortmund – i način na koji su izgubili – doživljen je kao velika propuštena prilika. Kad je Mbappé nekoliko sedmica kasnije prešao u Real Madrid, ostavio je prazninu koju nije bilo lako popuniti. Očekivanja da će im manjak zvijezda predstavljati prepreku na evropskoj sceni potpuno su srušena historijskom pobjedom 5:0 nad Interom.
Čovjek iz sjene
Zvijezde na terenu zamijenio je strateg iz sjene Luís Campos. Portugalski sportski direktor potpuno je rekonstruisao ekipu; sedam njegovih pojačanja je počelo protiv Intera, uključujući petoricu dovedenih ove godine, a još osam ih je bilo na klupi. Četrdeset igrača napustilo je Parc des Princes u posljednje tri godine.
Ova ekipa potpuno se razlikuje od one koju je Bayern pobijedio u finalu Lige prvaka prije pet godina. Od tadašnjih igrača ostali su samo Marquinhos i Presnel Kimpembe, koji je od februara 2023. i teške povrede ahilove tetive odigrao svega nekoliko minuta. Camposova revolucija u PSG-u bila je velika promjena, odbacivanje starog režima – i bila je neophodna.
Njegov dolazak 2022. izazvao je podignute obrve. Campos je imao visoku reputaciju, posebno u Francuskoj, kao arhitekta šampionskih ekipa Monaca i Lillea, jedinih koje su u posljednjoj deceniji uspjele uzeti naslov ispred PSG-a. Ako ih možeš pobijediti, vrijediš da im se pridružiš. Ipak, postavljala su se pitanja je li on pravi izbor jer Campos je bio poznat kao majstor za rad s malim budžetom.
Finansijska sredstva nisu nedostajala u PSG-u, iako je bilo briga oko Finansijskog fair playa kad je došao. Njegov pristup u bivšim klubovima bio je u potpunoj suprotnosti s PSG-ovim dotadašnjim funkcionisanjem. S Messijem, Neymarom i Mbappéom, era “bling-blinga” bila je na vrhuncu; Campos je dobio zadatak da tome stane ukraj.
Baš kao što se francuske političke partije često preoblikuju da postanu vozila ličnih ambicija svojih lidera, PSG je postao taoc Camposove vizije. Ono što mu se nije svidjelo – promijenio je, i imao je ovlaštenje da to učini. Od samog početka, Nasser Al-Khelaifi je promijenio retoriku, prateći sportskog direktora i ističući potrebu da se prekine s “bling-blingom” i uvede načelo “nijedan igrač nije veći od kluba”.
Čak i prije Messijevog neodobrenog putovanja u Saudijsku Arabiju, PSG je bio neodlučan oko produženja ugovora; Argentinac je otišao besplatno 2023., a istog ljeta otišli su i Neymar, Marco Verratti, Mauro Icardi, Julian Draxler, Georginio Wijnaldum, Leandro Paredes i Sergio Ramos. Stari režim se rušio dok je Campos postavljao temelje novom projektu.
Nakon što je u prvoj godini potrošio nešto manje od 150 miliona eura, PSG je narednog ljeta uložio 450 miliona u pojačanja: Ousmane Dembélé, Randal Kolo Muani, Gonçalo Ramos, Manuel Ugarte, Lucas Hernández, Bradley Barcola, Lee Kang-in, Lucas Beraldo, Milan Škriniar i Marco Asensio. Više nije bilo govora o skromnom budžetu i Camposove metode su se u skladu s tim razvile. Više nije “pecao u istim vodama”, ali uspjeh koji je imao u Monacu i Lilleu prenio je i u Pariz.
Kraj galácticosa
Uglavnom, ta pojačanja su se uklopila u viziju Luisa Enriquea, iako je bilo izuzetaka. Škriniar, doveden besplatno, nikad nije djelovao kao da ima svoje mjesto u timu. Navodno je trener bio protiv tog transfera jer još nije bio službeno imenovan kad je doveden. Zatim tu je Randal Kolo Muani, najskuplji transfer Camposove ere i ujedno najveće razočaranje. Nije se uklapao u Enriqueovu viziju i morao je karijeru nastaviti u Juventusu u drugom dijelu sezone.
I Ramos je na prodaju ovog ljeta jer nije ostavio dublji trag; Enrique je odlučio da koristi Dembéléa u sredini, što se pokazalo kao ispravna odluka – iako je preko 150 miliona eura vrijednog talenta ostalo na klupi ili na posudbi. No, u PSG-u, takve pogreške su gotovo nebitne – što je subotnja noć jasno pokazala.
Ali, uspjeha je daleko više nego neuspjeha. Ruiz, Vitinha i João Neves dovedeni su kako bi se formirao tehnički najpotkovaniji i najdinamičniji vezni red u Europi; Willian Pacho, tada gotovo nepoznat, bio je najbolji defanzivac Ligue 1 prošle sezone i pokrenuo je drugi pogodak protiv Intera; tu su i domaći talenti: Désiré Doué i Bradley Barcola. Nisu bili jeftini, ali fokus na domaće igrače jasan je prekid s prijašnjim praksama. Neki transferi djeluju kao očigledni potezi – gotovo da i ne zaslužuju pohvalu – ali PSG je djelovao kada drugi nisu.
Još jedan logičan potez bilo je oslanjanje na omladinsku akademiju. Način na koji su Kinglsey Coman, Christopher Nkunku i Mike Maignan bili pušteni bez prave šanse, bio je česta kritika tokom QSI ere. Sada, s Warrenom Zaïre-Emeryjem i Sennyjem Mayuluom koji probijaju put, kultura se promijenila.
Kraj ere galácticosa mogao je označiti i kraj PSG-ove potrage za svetim gralom – titulom Lige prvaka. Domaći rivali su prošlog ljeta možda i osjetili krv u zraku, no Camposova revolucija označila je početak nove ere dominacije, one koja je Parižane odvela na još veće visine.