Rat u Ukrajini za hiljade porodica u Nepalu nije geopolitička tema, već lična tragedija. Mladići koji su sanjali školovanje, posao ili bolji život završili su na prvoj liniji fronta, regrutirani u rusku vojsku pod lažnim obećanjima o sigurnom radu, visokoj plati i brzom povratku kući.
Jedna od tih priča je i sudbina porodice Rai. Njihov sin Dwon, student u Rusiji, roditeljima je putem poruka govorio da je napustio fakultet zbog „sigurne prilike“. Uvjeravali su ga da neće biti poslan u rat. Umjesto toga, ubrzo su dobili njegovu fotografiju u vojnoj uniformi. Nekoliko mjeseci kasnije, stigla je vijest da je poginuo – ne službenim putem, već preko nepoznate osobe. Zvanična potvrda došla je tek nakon dva mjeseca.
Prema podacima nepalskog Ureda za borbu protiv trgovine ljudima, između 6.000 i 10.000 mladića ilegalno je vrbovano za borbu na ruskoj strani, dok pojedine procjene govore o čak 15.000 Nepalaca. Nepalske vlasti priznaju više od stotinu poginulih i desetine nestalih, ali porodice tvrde da su stvarne brojke daleko veće.
Iako su nepalski vojnici, poznati kao Gurke, legalno angažirani u britanskoj i indijskoj vojsci, regrutacija za Rusiju odvija se ilegalno i u smrtonosnim uslovima. Mladići se regrutuju preko mreže posrednika, lažnih obrazovnih i radnih agencija, kao i putem društvenih mreža, gdje se objavljuju snimci koji prikazuju lagodan život i brzu zaradu.
Stvarnost na bojištu je potpuno drugačija. Preživjeli svjedoče o minimalnoj obuci, haosu na frontu i smrti saboraca. „Prijatelj s kojim ste malo prije ručali pogine, a vi nastavite dalje“, ispričao je jedan od povratnika. „To je pakao koji se ne može opisati.“
Za Moskvu, regrutacija stranaca iz siromašnih zemalja ima jasnu računicu. Smrt stranih boraca ne izaziva unutrašnji pritisak, nema socijalnih isplata porodicama u Rusiji i smanjuje broj poginulih ruskih državljana. Procjenjuje se da se na ruskoj strani bori najmanje 18.000 stranih boraca, a taj broj bi mogao biti i znatno veći.
Porodice u Nepalu, s druge strane, ostaju same s dugovima, tugom i neizvjesnošću. Mnogi još čekaju tijela svojih najmilijih, obećane odštete ili bilo kakvu pomoć. Neki nisu uspjeli ni preuzeti posmrtne ostatke zbog visokih troškova i administrativnih prepreka.
Za njih rat u Ukrajini nije daleka vijest – to je svakodnevni gubitak, osjećaj prevare i bolna spoznaja da su njihovi sinovi postali topovsko meso u tuđem ratu.