Nakon niza taktičkih poraza, ruska vojska napreduje u svojoj kampanji zauzimanja regije Donbas u istočnoj Ukrajini, mjesta najsmrtonosnijih borbi u ratu. Njene trupe zauzele su gotovo cijeli sjeverni okrug regije, poznat kao Lugansk, i opkolile samo grad Severodonjeck. U međuvremenu, ukrajinski vojnici su iscrpljeni, a 100 do 200 ih umire dnevno. Iako to vrijedi i za ruske trupe, Ukrajinci ostaju bez municije.
To se događa sada, gotovo četiri mjeseca nakon što je invazija počela, jer se Rusi po prvi put bore u onakvom ratu za koji su bili obučeni – brutalni oblik borbe koji naglašava razbijanje neprijatelja bombama, projektilima, artiljerijom, te drugim oružjem teške vatrene moći. Kao što je rekao Michael Kofman, direktor studija Rusije u CNA, istraživačkoj grupi sa sjedištem u Virginiji, ratovi iscrpljivanja oduvijek su bili specijalnost ruske vojske, a sada kada se bore protiv njih, imaju prednost.
Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu započela je katastrofalno velikim dijelom zato što ruska vojska nikada nije učinila ništa slično – ambicioznu ofanzivu duž tri osovine (sa sjevera, istoka i juga), uključujući zračne, morske i kopnene snage, s ciljem brzog rušenja režima u Kijevu i postavljanja novog lidera koji je popustljiviji prema politici Moskve.
Pošlo je krivo iz tri razloga. Prvo, Ukrajinci su se pokazali hrabrijim nego što se očekivalo. Drugo, učinili su to uz mnogo veću pomoć Zapada nego što je iko očekivao u smislu oružja, obavještajnih podataka i političke, kao i ekonomske podrške. Treće, i najrelevantnije u ovom kontekstu, plan je razotkrio i pogoršao najhroničnije slabosti ruske vojske.
Putinova vojska imala je malo iskustva u izvođenju simultanih operacija koje su uključivale više grana oružanih snaga, no njegova je kampanja ovisila o koordiniranim napadima. Vojska je uvijek bila loša u logistici, no invazija bi zahtijevala održavanje i odbranu vrlo dugih linija opskrbe. Njegovi mlađi oficiri također nisu bili naučeni kako preuzeti inicijativu, pa ako stvari pođu po zlu, ne bi se znali prilagoditi. (Ovo je jedan od razloga zašto je 12 ruskih generala ubijeno u ovom ratu; oni su odvedeni na front da preuzmu zapovjedništvo i, kada su tamo, postali su lake mete.)
I tako je ofanziva pukla. Ukrajinci su pravili zasjede ruskim konvojima oklopnih vozila i prekinuli njihove linije opskrbe, ostavljajući ruske snage bez hrane, goriva, municije ili učinkovitog vodstva.
Jesu li Rusi mogli promijeniti taktiku i naglasiti artiljerijsku vatru u vrijeme kada su pokušavali zauzeti Kijev? Ne. Prvo, većina borbi bila je iz neposredne blizine; artiljerija je mogla ubiti isto toliko Rusa koliko i Ukrajinaca — vjerojatno i više, budući da su Rusi bili na otvorenom. Drugo, artiljerijske rakete imaju domet desetak kilometara, a ne stotinu ili hiljadu; Rusi bi ih morali odvući duboko u Ukrajinu - i oni bi također bili odsječeni ili zaplijenjeni zajedno s hranom, gorivom i municijom. Ruski borbeni plan, na početku, samo je naglasio njihove slabe tačke i nije dopuštao mjesta za njihove jake strane.
Međutim, kako su se Rusi povlačili iz područja oko Kijeva (barem za sada) i kretali prema istoku, dinamika se pomaknula u njihovu korist. Rat oko Donbasa trajao je osam godina. Linije razgraničenja dugo su bile povučene između zapadne polovice Donbasa, kojom je dominirala ukrajinska vojska, i istočne polovice, kojom su dominirale separatističke milicije koje podržava Rusija. U posljednjih mjesec dana ili otprilike, ruske trupe — neke preraspoređene iz drugih dijelova Ukrajine, neke pozvane iz baza unutar Rusije — pojačale su separatističke položaje. Budući da su bili mnogo bliže ruskom teritoriju, opskrbne linije bile su mnogo kraće i stoga manje osjetljive na poremećaje. Konačno, veći dio terena je ravan, što otežava Ukrajincima da se sakriju i upuste u taktiku iz zasjede, piše Slate.
Obje strane su dugo bile ukopane na utvrđene položaje. Taktika manevara je teška jer su proljetne kiše zamutile polja. Dakle, ukopane trupe su zrele mete za bombe, projektile i artiljerijske granate. Rusi su tu u prednosti, jer imaju više bombi i granata, a njihove artiljerijske rakete imaju veći domet; rakete se mogu lansirati s previše udaljenih položaja da bi ukrajinske rakete mogle uzvratiti udarac.
Predsjednik Biden nedavno je odlučio Ukrajini poslati rakete većeg dometa, kako bi izjednačili situaciju na terenu. No, trebat će neko vrijeme da novo oružje stigne na prve crte fronta (Lviv, u zapadnoj Ukrajini, udaljen je oko 800 milja od Donbasa). Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij žali se da Biden presporo šalje premalo raketa, ali one stižu u većem broju – i brže – nego što su ih Ukrajinci u stanju apsorbirati u svoje redove i obučiti se kako ih koristiti.
U ovoj vrsti rovovskog ratovanja, nada je probiti rupu u neprijateljskoj liniji, premjestiti se u pukotinu koja potom nastaje, a zatim opkoliti branitelje sa svih strana. Ovo se još nije sasvim dogodilo. No, Rusi su svojom prednošću potisnuli Ukrajince, pomičući tako liniju stalno naprijed i zauzevši još ukrajinskog teritorija.
To ne znači da Putin pobjeđuje u ratu, ništa više nego što su raniji porazi ruskih trupa značili da je Zelenskij pobjeđivao (iako su neki pokušali tvrditi da jest). Dok se zapadno oružje većeg dometa probija do crte fronta, Ukrajinci bi mogli vratiti dio zemlje koju su izgubili ili prisiliti Ruse da se povuku negdje drugdje. U svakom slučaju, niti jedna strana ne čini brze proboje u ovom ratu; niti jedna strana nema dovoljno vojnika za to.
No, recimo da Rusija nastavlja svoj stabilan tempo osvajanja. Osim strogo vojnih razmatranja, šta će osvojiti? Cijeli gradovi u Ukrajini, posebno u Donbasu, nekoć industrijskom centru zemlje, pretvoreni su u ruševine. Zelenskij je nedavno proglasio Lisičansk, nekada uspješan grad sa 100.000 stanovnika, "mrtvim gradom". Ko će platiti obnovu, pogotovo ako regija, a još manje cijela Ukrajina, završi pod vlašću Moskve?
Postoji još jedan faktor. Krajem februara, neposredno nakon Putinove invazije, mnogi su pretpostavili da će Kijev pasti, ali da novi marionetski režim neće moći vladati jer će ukrajinski vojnici i građanske otporne brigade dići pobunu – da će, u najboljem slučaju, Putin zaglaviti u Ukrajini boreći se s pobunjenicima godinama. Neki su predviđali da će, baš kao što je Sovjetski Savez dijelom pao zbog neuspjeha u Afganistanu, Putinova Rusija pasti zbog neuspjeha u Ukrajini.
Iznenađenje je bilo da je ukrajinska vojska odbila ruske osvajače. Možda će to nastaviti činiti još neko vrijeme. Ali čak i ako ruska vojska prevlada na bojnom polju, kako će moskovski poslušnici upravljati Ukrajinom? Osim Donbasa i Krima, Ukrajinci su dugo bili neprijateljski raspoloženi prema ruskoj vlasti - a nakon neprestanog bombardiranja i granatiranja, ovo neprijateljstvo se pojačalo. Čak je i u većem dijelu istočne Ukrajine naklonost ili tolerancija Moskve uvelike splasnula.
U međuvremenu, rat će vjerovatno trajati sve dok oružje bude dolazilo. Daleko od toga da su modificirale svoju retoriku, da bi omogućile pregovore, dvije strane su pojačale svoju oštrinu. Putin — koji je jednom rekao da je izvršio invaziju kako bi zaustavio širenje NATO-a na istok, ili kako bi zaustavio mitski „genocid“ Ukrajine u Donbasu, ili da bi „denacificirao“ vladu u Kijevu – sada se uspoređuje s Petrom Velikim na svetoj misiji povratka izgubljenog teritorija Ruskog carstva. Zelenskij, koji je ne tako davno bio za kompromis rekavši da Ukrajina ipak ne mora ući u NATO, sada se obavezuje da neće predati kilometar ukrajinskog teritorija.
Obje strane inzistiraju da moraju pobijediti. U ovom trenutku oboje gube.