Salman Rushdie, svjetski poznati pisac, trenutno je na raspiratorima i u teškom je stanju.
Njega je sinoć u New Yorku napao Hadi Matar (24) iz Fairviewa u New Jerseyju, a razlog je fetva koju su iranske vlasti objavile u kojoj se poziva na ubistvo Rushdija.
Problem Rushdija i tog dijela islamskog svijeta jeste u njegovim djelima, koja radikali smatraju blasfemilnim, uvredljivim za islam. Međutim, Rushdi, iako iz islamskog mjesta u Indiji, nije prezao od kritika ne samo svoje religije, nego svih.
Iz bosansko-hercegovačkog, sarajevskog konteksta, Rushdi je jedna vrlo značajna ličnost kojem Sarajevo i Bosna duguju mnogo toga. Kao slavni pisac, svjetskog kalibra objavio je gomilu članaka u kojima je oštro kritikovao mlitavost međunarodne zajednice dok je Sarajevo bilo opkoljeno, a posebno je ukazivao na ubijanje muslimana u BiH.
Jedan od takvih tekstova objavljen je 1994. godine pod naslov 'Bosna u mojim mislima'.
Raport vam donosi dijelove:
I pored nekih znakova da se stvari možda popravljaju, još uvijek je nemoguće davati bilo kakvu izjavu o situaciji u Bosni i Hercegovini. Može se pročitati da je upravo prijetnja zračnim udarima navela Srbe da povuku svoju tešku artiljeriju sa položaja iznad i oko Sarajeva, da su ih Rusi uvjerili, da su zapravo Srbi premjestili svoje tenkove u civilna područja gdje su vazdušni udari na njih ne bi bili mogući i iz kojih bi mogli isto tako lako da napadnu Sarajevo kao i ranije, da Rusi i Grci podržavaju NATO, da Rusi i Grci, prkoseći NATO-u, udružuju se sa svojim pravoslavnim saveznicima Srbima kako bi osigurali uspjeh srpske strategije, da sada kada su bosanski Hrvati pod Tuđmanom voljni da formiraju federaciju sa 'muslimanima', to može biti osnova za dogovor sa bosanskim Srbima o očuvanju neke vrste jedinstvene države Bosne i Hercegovine, da je podjela Bosne na tri mini-države neizbježna i da se 'muslimani' moraju natjerati da to prihvate, da je crno bijelo.
To, međutim, neće uspjeti u ovom očajanju u modi šodera. Neće biti dovoljno odlučiti, u salonskim barovima naših srca, da su se tamo mrzili milenijumima, htjeli su da se kolju vijekovima, a sada goblini izašli iz boce, vojskovođe stoje na svojim barikadama, neka nastave sa tim. Jednako nezadovoljavajuća je i pročišćena, novogovorna verzija gore navedenog, koja kaže da je situacija složena i da nema lakih odgovora i da li zaista želimo da naši dječaci budu zauvijek upleteni u ono što je, na kraju krajeva, građanski rat?
To neće uspjeti jer istina još uvijek postoji, koliko god da su je rat i svjetski političari usitnjavali. I ta istina, za mene, leži u prirodi i značenju grada Sarajeva, gdje je, kako je rekla Susan Sontag, počeo dvadeseti vijek i gdje se, uz strašnu simetriju, završava.
Nikada nisam bio u Sarajevu, ali osjećam da mu na neki način pripadam. Ponosan sam što sam počasni član PEN kluba pisaca bivše Jugoslavije i nadam se da me neće smatrati drskim ako kažem da kao rezultat ove novostvorene veze i ja mogu tvrditi da jesam, u neki smisao, u izgnanstvu iz Sarajeva, iako je to grad koji ne poznajem.
Postoji Sarajevo uma, zamišljeno Sarajevo čija nas propast i muka sve proganja. Da Sarajevo predstavlja nešto kao ideal; grad u kojem su vrijednosti pluralizma, tolerancije i suživota stvorile jedinstvenu i otpornu kulturu. U tom Sarajevu zapravo postoji taj sekularistički islam za koji se bori toliko ljudi drugdje u svijetu. Ljudi tog Sarajeva ne određuju se po vjeri ili plemenu, već jednostavno i časno kao građani.
Ako je taj grad izgubljen, onda smo svi mi njegove izbjeglice. Ako sarajevska kultura umre, onda smo svi mi njena siročad.
Sarajevska istina (za razliku od salon-bar verzije) je da različite zajednice se nisu mrzile od davnina, već su bile dobre komšije, školski drugovi, saradnici i ljubavnici; da su se u ovom gradu miješale i mješoviti brakovi nisu izuzetak, već norma. (A ako su bili loše komšije, neprijatelji u školi i suparnici na poslu, i ako su im brakovi propali, to je bilo zbog običnih ljudskih razloga ličnosti i afiniteta, a ne zbog 'čišćenja' zla nacionalizma).
Istina Sarajeva (za razliku od verzije Novogovora) je da je grad nije bio poprište građanskog rata već agresije Srba; da ako Srbi jednom zauvijek prestanu sa bombardovanjem, to će biti zato što su već zauzeli 'svoj' dio grada, nametnuvši de facto podjelu na ono što je trebalo da ostane ujedinjeno; i da se čini da je vanjski svijet sklon da ovom hibridnom gradu nametne 'logiku', 'realnost' etničke pripadnosti i da agresoru da ratni plijen.
Istina Sarajeva je da njegovi građani, koji odbacuju definiciju po vjeri ili konfesiji, koji žele biti jednostavno Bosanci, spoljni svijet je označio kao 'muslimane'. Poučno je zamisliti kako bi se stvari odvijale u bivšoj Jugoslaviji da jesu Bosanci bili su hrišćani, a Srbi su bili muslimani, čak i muslimani 'samo po imenu'. Da li bi Evropa podržala 'srpsko muslimansko' razdvajanje ugašene države? To je samo nagađanje, ali pretpostavljam da ne bi. Što je istina, mora biti istina i da je oznaka 'muslimana' dio razloga za ravnodušnost Evrope prema sudbini Sarajeva.
Grad, narod, nema neograničene količine duha, čak ni ovaj grad, ovi ljudi. Hoće li današnji sekularni 'Muslimani' postati osvetoljubivi fundamentalisti sutrašnjice, koji namjerno sanjaju mrtve? Do sada je, po svemu sudeći, tvrdolinijaški islamizam napravio zapanjujuće male korake u gradu, ali to je samo do sada. Hoće li Sarajevo biti spašeno? Sarajevo jedva vjeruje da hoće. Ali ostaje činjenica: da je borba za opstanak jedinstvene kulture Sarajeva borba za ono što nam je najvažnije kod nas.
