Alzheimerova bolest je progresivna bolest mozga karakterizirana gubitkom pamćenja, sposobnosti rasuđivanja i promjenama ličnosti. Osim što se radi o vodećem javnozdravstvenom problemu, ovaj poremećaj predstavlja najčešći oblik demencije koji zahtjeva pravodobno prepoznavanje i liječenje.
Učestalost Alzheimerove bolesti (AB) raste s životnom dobi i obično se javlja u osoba starijih od 65 godina života. Obzirom na primjetan trend starenja svjetske populacije, očekuje se da će taj broj i dalje rasti te da nam predstoji "epidemija Alzheimerove bolesti". Najnovije procjene govore da će broj oboljelih od AB i drugih oblika demencija do 2040. godine iznositi čak 81 milion oboljelih. Milionski broj bolesnika koji boluju od AB i osoba koje se brinu o njima naveo je Svjetsku zdravstvenu organizaciju da proglasi AB javnozdravstvenim prioritetom. Ova činjenica postavlja imperativ na društvo da se rano prepoznaju znakovi bolesti i započne adekvatno liječenje, piše plivazdravlje.
Alzheimerovu bolest karakterizira neprimjetan početak i postepeno pogoršanje mentalnog statusa. U prvih nekoliko godina bolest ne mora pokazivati dramatične simptome, dok u kasnoj fazi bolesti bolesnik sve više ovisi o tuđoj pomoći. Premda se bolest ne razvija na isti način kod svih bolesnika, u prosjeku traje otprilike 10 godina.
Klinička prezentacija bolesti
Alzheimerovoj bolesti ne mora prethoditi nikakav događaj, može doći "sama od sebe". No, u mnogim slučajevima, može biti pokrenuta značajnim životnim događajima, poput odlaska u penziju ili boravka u bolnici.
Simptomi AB se javljaju postepeno, tokom perioda od nekoliko godina, i u svom intenzitetu kao i pojavnosti znatno variraju od osobe do osobe. Prvi simptom koji se pojavljuje obično je zaboravljivost za nedavne događaje uz relativnu očuvanost dugoročne memorije. Upravo zbog postupnog i neprimjetnog početka ove smetnje se u početku vrlo često pripisuju normalnom starenju, što je velika greška. Naime, Alzheimerova bolest je progresivan poremećaj u okviru kojeg se tokom vremena javljaju kognitivne smetnje i psihičke promjene koje znatno narušavaju samostalnost bolesnika.
Kognitivni simptomi koji se javljaju prvenstveno su smetnje epizodne memorije koje se manifestiraju kao zaboravljanje nedavnih događaja, učestalo postavljanje istih pitanja, zaboravljanje dogovora, zametanje stvari i slično. Također može biti otežano i donošenje odluka već u ranim fazama bolesti. Tokom vremena bolesnici postaju dezorijentirani u vremenu (ne znaju dan, tačan datum ili godinu) i prostoru te više nisu u mogućnosti pronaći put do kuće. U kasnijim fazama bolesti javljaju se simptomi poput neprepoznavanja bliskih osoba i znatno otežane verbalne komunikacije.
Psihijatrijske promjene su prisutne od samog početka bolesti u vidu sniženog raspoloženja i gubitka interesa za aktivnosti koje su bolesnike nekada veselile. Napredovanjem bolesti poremećaji ponašanja i raspoloženja postaju sve izrazitiji, što povećava teret staranja o ovim bolesnicima. Javljaju se simptomi socijalno neadekvatnog ponašanja poput uznemirenosti, verbalne i fizičke agresije, razdražljivosti, optuživanja bliskih osoba i promjene ciklusa spavanja. Osobama koje skrbe o bolesniku najteže padaju upravo ovi simptomi i psihijatrijske promjene su najčešći razlog institucionalizacije bolesnika.
Kognitivni i psihijatrijski simptomi negativno utječu na funkcionalnost ovih bolesnika te oni razvijaju niz poremećaja u obavljanju svakodnevnih aktivnosti poput poteškoća baratanja s novcem, održavanja lične higijene, odijevanja, kontroli mokrenja i slično te postaju sve ovisniji o tuđoj pomoći. Ovisno o samostalnosti bolesnika napredovanje Alzheimerove bolesti se može pratiti kroz 3 stadija: blage, umjerene i uznapredovale AB. U uznapredovalim fazama bolesti bolesnik je potpuno vezan za krevet i ovisan o tuđoj pomoći.
Uzroci nastanka Alzheimerove bolesti
Alzheimerova bolest u većini slučajeva nije nasljedna. Simptomi koji se javljaju posljedica su propadanja određenih regija mozga. Danas još uvijek nije poznat tačan uzrok bolesti, ali se pretpostavlja da propadanje živčanih ćelija nastaje zbog nakupljanja određenih bjelančevina u mozga (beta-amiloida i tau proteina). Uslijed ovog nakupljanja prvenstveno dolazi do gubitka živčanih ćelija koje proizvode neurotransmiter acetilkolin, ali napredovanjem bolesti je naposljetku zahvaćen čitav mozak.
Postavljanje dijagnoze
Dijagnoza Alzheimerove bolesti postavlja se na temelju kliničke slike, podataka od porodice te uz pomoć kognitivnog testiranja (procjena kognitivnog statusa na temelju izvedbe na različitim testovima). S obzirom da do nastanka kognitivnog poremećaja mogu dovesti brojna stanja te da danas u medicini postoji više od stotinu uzroka demencija, potrebno je isključiti i neke druge poremećaje. Upravo je zbog toga kod svakog bolesnika nužno učiniti slikovne pretrage mozga poput MSCT-a i magnetne rezonance. Također je potrebno isključiti i neke metaboličke i endokrinološke poremećaje, zbog čega se procjenjuje razina vitamina B12 i hormona štitnjače u krvi. Danas na raspolaganju postoje i sofisticirane metode potvrde dijagnoze AB poput određivanja biomarkera u cerebrospinalnoj tekućini i snimanja mozga PET CT-om.
Liječenje
Danas ne možemo izliječiti Alzheimerovu bolest ali postoje lijekovi koji mogu usporiti njezino napredovanje. Liječenjem simptoma i pružanjem podrške porodici bolesnika mogu se postići znatni rezultati. Djelovanje ovih lijekova je učinkovitije u osoba s blagom AB te je zato bitno rano prepoznati simptome i pravodobno započeti liječenje. Lijekovi koje danas koristimo u liječenju AB nazivamo antidementivima. Oni utječu na što duže održavanje intelektualnih sposobnosti i opće stanje bolesnika. Promjene u mozgu ne zaustavljaju se primjenom ovih lijekova, ali se pospješuje prenos informacija između živčanih ćelija. Djelovanje, doziranje i neželjene reakcije razlikuju se među pojedinačnim lijekovima, a djelotvornost terapije nije ista kod svih bolesnika.
Postoje dvije grupe lijekova koje se razlikuju po mehanizmu djelovanja: inhibitori acetilkolinesteraze i blokatori NMDA receptora. Ovi lijekovi imaju drugačiji mehanizma djelovanja i mogu se međusobno kombinirati, dapače kliničke studije su pokazale da su upravo najbolji rezultati liječenja postignuti kombinacijom ovih lijekova
Inhibitore enzima acetilkolin esteraze nadoknađuju nedostatak neurotransmitera acetil kolina u određenim dijelovima mozga. Koriste se u ranoj i srednjoj fazi AB. Drugu grupu lijekova predstavlja NMDA antagonist memantin koji se koriste u srednjoj i kasnoj fazi bolesti. On regulira funkciju neurotrasmitera glutamata koji je u određenim patološkim stanjima odgovoran za razaranje živčanih ćelija.
Zaključak
Demencije danas predstavljaju globalni izazov za zdravstveni sistem i od strane Svjetske zdravstvene organizacije proglašene su javnozdravstvenim prioritetom. Razlog tome je njihova brojnosti te se aktuelno procjenjuje da u je svijetu 47 miliona ljudi dementno od čega 70% boluje od AB kao najčešćeg uzroka demencije. Alzheimerova bolest je progresivna bolest mozga koje dovodi do propadanja živčanih ćelija uslijed kojeg dolazi do gubitka kognitivnih sposobnosti i niza psihijatrijskih promjena. Radi se o bolesti koja napreduje neprimjetno, ali dovodi do sve veće ovisnosti bolesnika o pomoći druge osobe. Nažalost, danas dostupnim metodama liječenja jednom izgubljene funkcije više se ne mogu povratiti; upravo zbog toga je ovu bolest potrebno što ranije prepoznati i pravodobno započeti s dostupnim liječenjem. Lijekovi mogu utjecati na tok Alzheimerove bolesti na način da uspore progresiju bolesti i zaustave pogoršanje simptoma. Pravodobnim započinjanjem liječenja bolesnici su duže samostalni i nezavisni o drugima, što im na raspolaganje stavlja vrijeme dragocjeno ne samo za sebe, već i za svoje porodice.
