Tokom takozvanog Tankerskog rata 1980-ih, Iran je koristio rakete, mine i brze čamce kako bi uspostavio kontrolu nad Hormuškim moreuzom. Tada je bila potrebna opsežna pomorska operacija, uključujući akciju američkih marinaca koji su uništavali komandne tačke na naftnim platformama, da bi se slomila kontrola Teherana.
Danas, uz te metode, Iran raspolaže i velikim brojem napadačkih dronova, što značajno povećava njegove sposobnosti. Američka ratna mornarica zasad nije poslala ratne brodove za pratnju tankera i drugih plovila zarobljenih u Perzijskom zaljevu.
Nakon skoro mjesec dana relativnog zatišja u moreuzu tokom primirja između SAD i Irana, inicijativa predsjednika Donalda Trumpa za zaštitu brodova izgleda da je potaknula nove iranske napade na plovila u ponedjeljak, piše Wall Street Journal.
U suštini, današnji sukob znatno se razlikuje od Tankerskog rata, koji je ime dobio po napadima Irana i Iraka na naftnu infrastrukturu tokom njihovog rata 1980-ih. Tada su Sjedinjene Države intervenirale kako bi zaštitile tankere pogođene sukobom, piše The Wall Street Journal.
Potpuno drugačiji uslovi
"Isti akteri, isto područje, ali danas potpuno drugačiji politički i sigurnosni uslovi“, rekao je Tom Duffy, bivši američki diplomata i mornarički oficir. Dodao je da se iranska strategija „u suštini nije promijenila u posljednjih 50 godina“, te da se zasniva na nametanju troškova protivniku kako bi se zadržala kontrola nad regionalnim vodama.
Dok Washington razmatra odgovor, iskustva iz tog sukoba i dalje se smatraju važnim. Trump je u nedjelju rekao da će SAD pokušati usmjeravati brodove koji žele proći kroz moreuz. Američki zvaničnici navode da to uključuje dijeljenje informacija o minama i sigurnim rutama, ali zasad nema planova za direktnu vojnu pratnju kao 1980-ih.
Brodarske kompanije izražavaju sumnju da će takav pristup biti dovoljan za siguran prolazak stotina brodova, dok je Iran upozorio da se ne prolazi bez dozvole Teherana te pozvao američke snage da se drže podalje.
Od napada SAD i Izraela prije dva mjeseca, iranske snage otvorile su vatru na više od 25 trgovačkih brodova, zaplijenile dva i držale američku mornaricu na distanci, čime su praktično zatvorile ovaj ključni pomorski pravac.
Kao i 1980-ih, Iran koristi svoje geografske prednosti kako bi ugrozio plovidbu. Međutim, ciljevi su danas drugačiji: tada je cilj bio povećati cijene nafte bez direktnog sukoba sa SAD-om, dok sada iransko vodstvo pokušava zaustaviti izvoz nafte i nanijeti štetu globalnoj ekonomiji.
Za razliku od 1980-ih, Teheran danas ima savezništva s Rusijom i Kinom te raspolaže modernim oružjem, uključujući dronove koji otežavaju odbranu.
Kada je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan nevoljko uključio američku mornaricu u Tankerski rat kako bi održao protok nafte, mornarica je rasporedila oko 30 od svojih približno 600 brodova, a američke fregate uplovile su duboko u Perzijski zaljev. Danas mornarica nema fregate i otprilike je upola manja. Američko centralno zapovjedništvo djeluje protiv Irana s distance, angažujući oko desetak brodova i više od 100 aviona.
Pritisak na iranski režim
Ideja je blokirati Teheran, izvršiti pritisak na njegovo oslabljeno gospodarstvo i prisiliti režim da odustane od blokade, a operacija se odvija izvan samog moreuza – u Omanskom zaljevu i šire.
"Čini se da smo, razumljivo, zabrinuti zbog mogućnosti da budemo pogođeni, a Iranci to znaju“, rekao je Duffy.
Za razliku od formalnog sistema konvoja iz Tankerskog rata, najavljena američka operacija izgleda da pruža okvir za "vojni nadzor“, koji bi mogao uključivati i odbrambene sposobnosti ako iranske snage otvore vatru na trgovačke brodove, prema Michaelu Eisenstadtu, direktoru programa vojnih i sigurnosnih studija u Washingtonskom institutu za bliskoistočnu politiku.
Godine 1987., dok su Sjedinjene Države bile snažno ovisne o nafti s Bliskog istoka, a kuvajtski brodovi trpjeli napade Irana, Reagan je pristao staviti 11 kuvajtskih tankera pod američku zastavu i osigurati im pratnju. Bila je to politika Hladnog rata: Reagan je djelovao tek nakon što je Kuvajt počeo razmišljati o pomoći iz Moskve.
Sjedinjene Države pretrpjele su svoj najveći gubitak u Tankerskom ratu i prije nego što je započela operacija preimenovanja i pratnje kuvajtskih tankera. Irački avion je greškom ispalio dvije rakete Exocet na brod USS Stark, ubivši 37 američkih mornara i teško ranivši mnoge druge.
Za svoju operaciju pratnje, nazvanu Earnest Will (Ozbiljna namjera), SAD su unaprijed objavljivale rute, vjerujući da će prisustvo mornarice odvratiti Iran. Međutim, već u prvoj misiji, koja je uključivala osam američkih ratnih brodova uz zračnu podršku, jedan od dva tankera pod američkom zastavom naletio je na niz iranskih mina. To je više narušilo osjećaj američke nepobjedivosti nego što je oštetilo sam brod, koji je ipak nastavio plovidbu.
Do 1988. Iran je napadao trgovačke brodove, što je dovelo do patrola najmanje deset zapadnih i osam regionalnih mornarica, dok su Amerikanci ojačali sistem pratnje militariziranim platformama i drugim utvrdama. Iranci nisu direktno napadali ratne brodove, te protok nafte nije bio prekinut, iako su s brzih čamaca raketnim bacačima gađali prateća plovila.
Američka operacija 'Bogomoljka'
Sukob je dobio novi smjer kada je USS Samuel B. Roberts naletio na iransku minu vrijednu 1.500 dolara, pri čemu je nastala šteta od 96 miliona dolara. SAD je odgovorio operacijom Praying Mantis (Bogomoljka), nizom brzih i snažnih napada koji su uključivali uništavanje iranskih brodova i naftnih platformi, za koje su Amerikanci tvrdili da služe kao komandni centri za napade na tankere.
Iran se nakon toga povukao. Ipak, najsmrtonosniji pojedinačni incident tek je uslijedio – američka greška. U julu 1988. godine USS Vincennes je zamijenio iranski putnički avion za borbeni i oborio ga ubrzo nakon polijetanja iz Dubaija, pri čemu je poginulo 290 civila. Sljedećeg mjeseca Iran i Irak su dogovorili prekid vatre, piše WSJ.