Srednjovjekovni majanski tekst namijenjen predviđanju pomračenja Sunca stoljećima je zbunjivao zapadne čitatelje, ali par istraživača možda je konačno otkrio kako je zaista funkcionisao.
Indigeni narodi Meksika i Gvatemale održavali su kalendare više od dva milenija prije dolaska Evropljana, što im je omogućilo da s izuzetnom preciznošću predviđaju ključne događaje na nebu i na Zemlji.
Nažalost, veliki dio tog znanja — kao i tekstova koji su ga sadržavali — uništen je tokom španske inkvizicije, ostavivši samo fragmente iz kojih se danas pokušavaju rekonstruisati napredne metode praćenja nebeskih ciklusa, piše Science Alert.
Dresden Codex — jedan od posljednjih sačuvanih
Dresdenski kodeks, koji potiče iz 11. ili 12. stoljeća, jedan je od samo četiri sačuvana hijeroglifska majanska kodeksa koji su preživjeli kolonizaciju.
Napravljen od kore drveta u obliku harmonika-knjige sa 78 stranica, rukom oslikanih u živim bojama, sadrži znanja o astronomiji, astrologiji, godišnjim dobima i medicini.
Predviđanje pomračenja Sunca — do kojih dolazi kada Mjesec zakloni Sunčevu svjetlost i baci sjenu na površinu Zemlje — bila je izuzetno važna praksa u majanskom društvu, koje je bilo organizirano oko nebeskih ciklusa.
„Ako ste vodili bilješke o tome šta se dešavalo tokom određenih nebeskih događaja, mogli ste biti upozoreni na vrijeme i preduzeti odgovarajuće mjere kada bi se ciklusi ponovili“, objašnjava istoričarka Kimberley Breuer sa Univerziteta u Teksasu, u tekstu za The Conversation.
Primjera radi, kada bi Sunce nestalo iza Mjeseca i dan se pretvorio u tamu, pripadnici majanske aristokratije izvodili bi ritualna krvarenja kako bi „osnažili“ boga Sunca.
„Svećenici i vladari su znali kako treba postupiti, koje rituale izvesti i koje žrtve prinijeti bogovima, kako bi se ciklusi razaranja, ponovnog rađanja i obnove nastavili“, pojasnila je Breuer.
Stoljećima tačan, a nejasan do danas
Jedna tablica u Dresden Codexu omogućavala je majanskim stručnjacima za kalendar — tzv. „čuvarima dana“ — da predviđaju pomračenja oko 700 godina unaprijed. Tablica pokriva 405 lunarnih mjeseci (11.960 dana), ali način na koji je korištena stoljećima je bio misterija.
Lingvista John Justeson sa Univerziteta u Albanyju i arheolog Justin Lowry sa Državnog univerziteta New York u Plattsburghu sada nude uvjerljivo objašnjenje u novoj studiji objavljenoj u časopisu Science Advances.
Do sada se pretpostavljalo da se tablica nakon završetka na 405. mjesecu jednostavno resetuje — vraćajući se ponovo na prvi mjesec i krećući u novi ciklus. No, kako navode autori, ovaj pristup ne funkcioniše u praksi.
„Neplanirana pomračenja mogla bi se pojaviti ako bi se završna tačka jedne tablice koristila kao osnova za sastavljanje sljedeće, i to sve češće sa svakim resetovanjem“, pišu Justeson i Lowry.
Kako je zapravo funkcionisala
Umjesto toga, istraživači predlažu da se nova tablica započinje u 358. mjesecu postojeće. Na taj način, pogreška u predviđanju poravnanja Sunca i Mjeseca iznosi tek oko 2 sata i 20 minuta.
Povremeno bi se, kako navode, novi ciklus postavljao na 223. mjesec, što bi ispravilo sitne akumulirane greške od prethodnih resetovanja.
Poredeći tablicu s modernim znanjem o ciklusima pomračenja, istraživači su zaključili da bi Majanci tim metodom mogli tačno predvidjeti svako pomračenje Sunca vidljivo na njihovoj teritoriji između 350. i 1150. godine nove ere.
„Takve korekcije omogućile bi da tablica ostane funkcionalna neograničeno dugo, s odstupanjem manjim od 51 minute tokom perioda od 134 godine,“ navode autori.
Matematička preciznost u službi svetog
Ovo otkriće pruža fascinantan uvid u važnu ulogu majanskih „čuvara dana“ i napredne matematičke metode koje su razvijene kako bi podržale duhovnu vezu ove izgubljene civilizacije s kosmosom.
Majanski pristup astronomiji bio je mnogo više od nauke — bio je temelj vjerovanja, politike i svakodnevnog života. A sada, zahvaljujući novim istraživanjima, razumijemo još jedan komadić njihovog izuzetnog znanja.