Danas je 19 godina od smrti Mirze Delibašića Kinđeta. Prenosimo sjećanje novinara Bakira Hadžiomerovića na njihov posljednji susret. Kolumna je napisana prije četiri godine.
„Za nas je bio najveći koji je ikada igrao basket. Moguće da su postojali bolji i uspješniji (trofejnijih je sigurno bilo), međutim, statistike su za tu priču apsolutno nebitne. O brojevima se, naime, u ljubavi ne raspravlja. Mirzu Delibašića smo, prije svega, iskreno voljeli. Voljeli smo ga unatoč tom neobjašnjivom i naopakom sarajevskom običaju da kod boljih od nas samih vazda pronađemo neku slabu tačku u koju onda upiremo uporno, dolibelovski svakoga dana i u svakom pogledu, ne bi li ga nazor svukli u prihvatljivu osrednjost. S Kinđetom je, na sreću, bilo potpuno drugačije unutar svijeta koji poznajem. Tako stvari stoje s Mirzom i Sarajlijama. Čista ljubav, kažem vam...
O njegovoj karijeri sve je već napisano i izgovoreno. Podatak da i danas u muzeju velikog madridskog Reala jedan graciozni prodor košarkaškog genijalca na velikom posteru zauzima centralno i važno mjesto, dovoljno govori dokle je svojom igrom uspio dobaciti. Imala je ona bivša zemlja Praju i Kiću, Krešu i Moku, Dražena i Tonija, i još mnogo velikih majstora, ali Kinđe je po svemu bio nedodirljiv i nedostižan. Takva vam je gradnja ovdje, o tome se ne raspravlja.
U jednom novembarskom danu prije tačno petnaest godina zazvonio je telefon. Slavica zove da kaže kako nas Mirza očekuje u stanu. Senad Avdić i ja skačemo na noge lagane, ostavljamo sve poslove i krećemo iste sekunde...
Iz redakcije Slobodne Bosne u auto, preko Alipašine ulice, pored Robota na Koševskom, pa na Ciglane. Zatičemo ga u dobrom raspoloženju, sa sijedom bradom koja lijepo stoji uz one nezaboravne oči, ali i u neobećavajućem fizičkom stanju. Pije limunadu (“Ovo ja malo radi zdravlja”, uz osmijeh komentira). Cigarete pali strastveno i dosljedno. Senadu i meni Slavica nudi pivu. Danko u istoj sobi, ne odvaja se od oca. Sjedi mu u krilu, na trosjedu iza leđa, dječački se gnijezdi naslonjen na njegovo rame... Kao da hoće ne ostati željan tog dodira.
Tri sata pričamo. Frižiderska vrata otvaraju se u pravilnim vremenskim razmacima. Tuborg ide k'o u kreč. Kinđe se prisjeća košarke, saigrača (e, tu je bilo svega, i dobrih i loših trenutaka), govori o politici, Sarajevu, Italiji, Španiji, ratu, svojim radostima i životnim razočarenjima. Danko stalno uz njega...
Sutra rano ujutro igra se NBA utakmica. Obećava sinu da će je zajedno gledati. “Budim te u tri, svakako u to doba slabije spavam, a ova se ne bi smjela propustiti”. Dječak ga poljubi, a on mu tajno, šatro da niko ne vidi, u džep gurne novčanicu od 20 maraka – da se nađe...
Pozdravljamo se i dogovaramo novi susret. Dok ga grlim pomislim kakve je sve čarolije to tijelo nekada bilo u stanju stvoriti. Zahvaljujemo se Slavici na gostoprimstvu. Izlazimo. Korak nam je težak niz haustorske stepenice. Beskrajno sretni zbog važnog druženja i neutješno tužni istovremeno. Pogledamo se prije ulaska u auto. Nismo ništa izgovorili. Samo smo znali da je to bio posljednji put...
