Put Bosne i Hercegovine u državnu nezavisnost je pravno potpuno čist, kako prema tadašnjem vladajućem domaćem zakonodavstvu tako i naspram međunarodnog prava, zahtjeva i preporuka međunarodne zajednice. U ovim teškim političkim vremenima to je njen najčvršći oslonac opstanka. Dan državnosti je njen čvrst temelj koji je snažno armiran Danom nezavisnosti.
Ovo je u razgovoru za Fenu povodu Dana nezavisnosti BiH izjavio dr. sci. Amir Kliko, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Vremena Drugog svjetskog rata
U svom osvrtu, Kliko podsjeća kako je u teškim vremenima Drugog svjetskog rata jugoslavenski antifašistički pokret donio historijski značajne političke odluke o budućnosti nove Jugoslavije i Bosne i Hercegovine unutar nje.
Zahvaljujući njegovoj vojničkoj pobjedi, koja je omogućila formiranje nove jugoslavenske države po zamislima antifašista, te odluke postale su i pravnim.
"Bosna i Hercegovina je teritorijalno obnovljena – nakon njene podjele 1929, odnosno 1939 – i učinjena ravnopravnom sa ostalim republikama socijalističke Jugoslavije. Unutar nje tri njena najbrojnija naroda (Muslimani, Srbi i Hrvati) pravno su proglašeni međusobno ravnopravnim i konstitutivnim. To se može smatrati početkom institucionalnog i političkog razvoja muslimanske/bošnjačke nacije što nikako ne znači i njen historijski začetak", kazao je Kliko.
Socijalistička Jugoslavija je dopuštala svojim republikama da izgrađuju i razvijaju vlastitu državnost u granicama koje nisu narušavale njenu centralnu vlast. Naročito je to bilo naglašeno od novog Ustava iz 1974. godine. Tako su u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1990. nastajale i razvijale se sve državne institucije i organi. Republika je imala vlastitu policiju, državnu bezbjednost, pravosuđe, obrazovni sistem, privredu, zdravstvo, pa, čak, i vojsku (Teritorijalna odbrana). U izgradnji i razvoju bosanskohercegovačkih državnih institucija i organa učestvovali su svi narodi i građani Bosne i Hercegovine. Do proglašenja državne nezavisnosti Bosna i Hercegovina je imala sve formirane državne institucije i organe.
Međutim, navodi Kliko, u drugoj polovini 1980-tih godina srbijansko republičko rukovodstvo stvorilo je i razvijalo unutrašnju jugoslavensku krizu kako bi ostvarilo svoje političke zamisli prekrajanja međurepubličkih granica u interesu Srbije i omogućilo srpsku hegemoniju nad ostalim jugoslavenskim narodima. To je naišlo na njihov snažan politički otpor. Sredinom ljeta 1991. jugoslavenska kriza je – zahvaljujući diplomatskom zalaganju ostalih republika, a uz snažno protivljenje Srbije i Crne Gore – internacionalizirana. Međunarodna zajednica je preuzela posredovanje u pregovorima između političkih sukobljenih republika (Srbija i Crna Gora na jednoj, a sve ostale republike na drugoj strani). Obzirom da je Srbija s Crnom Gorom preuzela potpunu kontrolu nad moćnom saveznom vojskom, njeno rukovodsto nije bilo spremno na kompromise sa ostalim republikama i drugim narodima.
S pravom uvjereno u svoju vojnu nadmoć, insistiralo je na svojim političkim zamislima bez imalo uvažavanja interesa drugih republika i naroda koji su u tome prepoznavali vlastitu ugroženost. Međunarodna zajednica je formirala arbitražnu komisiju, poznatija kao Badinterova. Ona je utvrdila da se Jugoslavija nalazi u fazi disolucije, a ne secesije pojedinih republika kako je tvrdilo srbijansko i crnogorsko republičko rukovodstvo. U tom slučaju, savezni Ustav i republički ustavi omogućavali su republikama da dalje nastave egzistirati kao samostalne i nezavisne države.
Badinterova komisija je kroz nekoliko svojih mišljenja dala preporuke da one to i učine. Zbog teške i opasne unutrašnje političke situacije u Bosni i Hercegovini i njene multietničke strukture u kojoj ni jedan od njena tri konstitutivna naroda nije imao apsolutnu – čak ni natpolovičnu – većinu stanovništva, međunarodna zajednica je obavezala njeno republičko rukovodstvo da prethodno obavi referendrumsko izjašnjavanje građana. Sva procedura u vezi s referendumom je obavljena u skladu sa zakonom, zahtjevima i preporukama međunarodne zajednice što je sigurno važan razlog brzog priznavanja državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine od svih velikih sila i njenim primanjem u sve najvažnije međunarodne organizacije.
Agresivno političko i beskrompromisno ponašanje Srbije i Crne Gore
Referendumsko pitanje „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” bilo je, zapravo, pitanje građanima jesu li još uvijek za Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva je definisana na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine. Razlika je u tome što se od građana na referendumu tražilo da se izjasne jesu li i za njenu državnu nezavisnost. To je razumljivo obzirom da se savezna država raspala, a što je utvrdila međunarodna zajednica koja je radi toga Bosni i Hercegovini preporučila da ide putem svoje državne nezavisnosti.
"Agresivno političko i beskrompromisno ponašanje Srbije i Crne Gore, njihova oružana agresija na Sloveniju i Hrvatsku i prijetnja Bosni i Hercegovini oružanom agresijom i Muslimanima/Bošnjacima biološkim nestankom – što je učinio Radovan Karadžić u oktobru 1991 – natjerala je većinu bosanskohercegovačkih građana da zadnjeg februarskog i prvog martovskog dana 1992. na referendumu podrže njenu nezavisnost", kaže Kliko.
Agresivne prijetnje Srbije i Crne Gore su ostvarene. Brzo nakon proglašenja državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine one su započele oružanu agresiju protiv nje, a za koju su se pripremale nekoliko godina prije višestranačkih izbora 1990. godine.
"Put Bosne i Hercegovine u državnu nezavisnost je pravno potpuno čist, kako prema tadašnjem vladajućem domaćem zakonodavstvu tako i naspram međunarodnog prava, zahtjeva i preporuka međunarodne zajednice. U ovim teškim političkim vremenima to je njen najčvršći oslonac opstanka. Dan državnosti je njen čvrst temelj koji je snažno armiran Danom nezavisnosti", zaključio je Kliko.