Vrućine, suše i porast nivoa mora sve su veća prijetnja lokalitetima svjetske baštine UNESCO širom svijeta.
Ratovi i revolucije već dugo ugrožavaju nacionalna kulturna dobra, najnoviji primjeri su Iran i Ukrajina. Međutim, danas im prijeti još jedna opasnost, klimatske promjene.
UNESCO-ovi lokaliteti svjetske baštine, od 4.000 godina starih piramidalnih hramova u Irak do čuvenih oko 1.500 godina starih statua na Uskršnjem otoku, sve češće su ugroženi erozijom i propadanjem.
Više temperature, jače oluje i suše oštećuju građevinske materijale. Studija iz 2025. pokazuje da je 80 posto lokaliteta svjetske baštine pod „klimatskim stresom”, jer se drevni materijali poput drveta i kamena teško prilagođavaju rastućim temperaturama.
„Kolijevka civilizacije” – Veliki zigurat u Uru
Tisućljetna historija prijeti da nestane, jer jug Iraka postaje sve topliji. Povećane temperature izazivaju snažnu eroziju.
Usred pustinje nalazi se čuveni Veliki zigurat u Uru, oko 4.000 godina star hram posvećen bogu Mjeseca Nani. Građevina se sve više raspada, a pješčane dine koje pokreću jaki vjetrovi dodatno oštećuju strukturu.
Istovremeno, podzemne vode zbog vrućine i suše postaju sve slanije, što nagriza cigle od blata starih mezopotamijskih hramova. „Naslage soli su posljedica klimatskih promjena“, kaže Kazem Hasun iz službe za antikvitete u provinciji Dhi Kar. Kristali soli prodiru u materijal, šire se i postepeno ga razaraju.
Ugrožene su i ruševine drevnog grada Babilon na rijeci Eufrat, gdje visoka koncentracija soli također oštećuje građevine. Arheolozi pokušavaju ublažiti štetu, naprimjer izradom desaliniziranih cigala od blata po metodama starim hiljadama godina.
Džamije u Isfahanu u Iranu
Rat u Iranu trenutno predstavlja veliku prijetnju historijskim lokalitetima u toj zemlji, ali i klimatske promjene ostavljaju vidljive posljedice. Među ugroženim objektima su i historijske džamije u gradu Isfahan.
Saborna džamija prikazuje razvoj džamijske arhitekture tokom dvanaest stoljeća. Gradnja je počela 841. godine, a objekat je kasnije više puta proširivan i obnavljan. UNESCO tu džamiju smatra „muzejom iranske arhitekture”.
Sa svojim impresivnim kupolama i bogatim štukaturama, služila je kao uzor za religijske i obrazovne građevine širom regije, od Irana do Iraka i Sirije.
U blizini se nalazi i trg Mejdan e imam iz 17. stoljeća, gdje stoji poznata Šahova džamija s plavom kupolom i bogatom kaligrafijom.
Međutim, objekti stoje na nestabilnom tlu koje se postepeno spušta zbog opadanja nivoa podzemnih voda uslijed suša. Ekstremne temperature i velike promjene vlažnosti dodatno opterećuju građevine.
UNESCO upozorava da bi ovaj spor proces bez zaštitnih mjera mogao dovesti do pukotina i nestabilnosti, pa čak i do urušavanja.
Moai statue na Uskršnjem otoku
Moai statue na Rapa Nui (Uskršnjem otoku) mogle bi, prema studiji Univerziteta na Havajima, za nekoliko desetljeća sve češće završavati pod vodom.
Posebno je ugroženo mjesto Ahu Tongariki s 15 monumentalnih statua. Zbog porasta nivoa mora očekuju se jači valovi i poplave, što bi, prema studiji iz 2025., moglo ugroziti više od polovine kulturnih dobara na tom području.
Autor studije Noah Paoa upozorava da bi to bilo pogubno za živu kulturu i egzistenciju stanovnika Rapa Nuija. „Ova mjesta su ključna za naš identitet i tradiciju“, kaže on. Turizam na otoku u velikoj mjeri ovisi o njima. „Ako ništa ne poduzmemo, dugoročno bi mogao biti ugrožen čak i UNESCO-ov status otoka.”
Kineski zid
Kineski zid, dug više od 21.000 kilometara, jedno je od najznačajnijih građevinskih dostignuća na svijetu. Građen je i proširivan tokom više od dva milenija, a od 1987. nalazi se na listi svjetske baštine UNESCO-a. Ipak, i on je sve ugroženiji.
Mnogi njegovi dijelovi napravljeni su od nabijene zemlje, pa su osjetljivi na vjetar, kišu i naslage soli. To dovodi do pukotina, raspadanja i mogućih urušavanja. Danas se samo oko šest posto zida smatra dobro očuvanim, dok je približno polovina već ozbiljno oštećena ili nestala.
Istraživači zato pozivaju na hitne mjere zaštite, poput stvaranja prirodnih zaštitnih slojeva od mahovine, takozvanih „biokrusta” (biološke pokorice tla).
Klimatske promjene tako ne ugrožavaju samo prirodu, već i kulturnu baštinu čovječanstva – i time dio naše zajedničke historije.