SLIKA Almin Kaplan: Muž i otac troje djece koji svaku priliku koristi da čita  - almin kaplan2

Pod markicom Frakture iz Zaprešića nedavno je objavljen i novi roman bh. književnika Almina Kaplana "Mali otac".

''Poetski snažno i s mnogo empatije Almin Kaplan bez zadrške ulazi duboko pod kožu svojih junaka, ispisujući njihovu ne tako blistavu sadašnjost i tešku prošlost, no u njihovim životima svakoga dana poput rose na listu zabljesnu divni događaji i sitnice koje život čine sretnim i veličanstvenim'', navodi Fraktura.

Ovaj hvaljeni književnik za kojeg je Miljenko Jergović napisao još prije nekoliko godina "Kaplan je od onih izuzetnih, i vrlo rijetkih pisaca čiji se glas nepogrešivo raspoznaje među svim drugim glasovima, pisac jedinstvene rečenice, kaplanovske, na način na koji jedinstvene jesu, andrićevske i kovačevske, rečenice njegovih velikih prethodnika. On je pisac malenog, u se zatvorenog kraja, zabiti unutar bosanskohercegovačkih zabiti, on piše o džematima i o džamijama, o svijetu bogobojaznom i tradicionalnom na način i iz perspektive jedne suštinski izgubljene i uništene tradicije",  u intervjuu za Raport govorio je o svom novom djelu, vremenu u kojem živimo, o filmu koji Pjer Žalica snima po njegovom romanu, svom privatnom svijetu...

Nisam sebe nikada toliko ozbiljno doživljavao da bih se zbog književnosti selio u neko drugo mjesto

Vaš novi roman "Mali otac" ugledao je svjetlost dana. Jesu li već stigle prve reakcije?

Roman je izašao krajem ljeta u Hrvatskoj, a prije desetak dana i u Srbiji. Da, kritika je već reagovala na knjigu, izražavajući se, uglavnom, pohvalno. Naravno, to mi kao piscu godi, tačnije, svaka reakcija na napisan tekst je utješna, čovjek se osjeća manje usamljenim.

U najavi, između ostalog, stoji: U ovom napetom i šokantnom romanu ništa nije onako kako se čini... i svaki izbor ima cijenu. Koliko
cijenu ste Vi platili za Vaše izbore?

Pa ne znam, o tome bih trebao razmišljati malo duže nego je to u ovom trenutku pristojno... Možda ja na to ne gledam tako, bar me još uvijek ne stižu osjećaji da sam nešto krivo, pogrešno uradio. Najviše vremena provodim u fikciji, ništa što mi se događa ne zaokupljuje moju pažnju više od onoga što domislim dok pišem, čitam, gledam film ili slušam muziku. Pa mi se možda zbog toga moji izbori čine manje važnim, manje pogrešnim... Jedino mi je važno da nisam nekome nanio neku nepravdu, da prema nekom biću nisam bio zločast, a što, vjerovatno, jesam. Eto, takve me stvari uznemiravaju, ali kako ih promijeniti, šta ja današnji da kažem sebi u prošlosti.

Jedan od Vaših izbora je i život u selu kod Stoca, na Dubravskoj visoravni. Jeste li ikada razmišljali da bi za Vas kao književnika Sarajevo ili neki drugi centar bili pogodnija adresa?

Nisam sebe nikada toliko ozbiljno doživljavao da bih se zbog književnosti selio u neko drugo mjesto, bio to grad ili selo... Ali jesam iz radoznalosti razmišljao o tome da živim negdje drugo, čak sam i pokušao... I nisam uspio, tačnije, nisam uspio selo zamijeniti gradom. Vrlo sam osjetljiv na zvukove i okruženje uopće, najmanji šumovi me uznemire, ozlovolje me. Tamo gdje živim, po tom je pitanju dobro, lakše je, a onda i ljudima koji sa mnom moraju provoditi svoje vrijeme. Pogrešno bi bilo misliti da je boraviti u gradu bolje za književnost koju pišem, to je nekada bilo tako, prije internata, prije ovog "blaženog" doba kad nam je sve na dohvat ruke. Ni protegnut se ne trebamo...

Čast mi je da imam priliku sarađivati s Pjerom Žalicom

Pjer Žalica  i Vi uskoro počinjete snimanje filma "Ljudi na Mjesecu", prema Vašem romanu "Šušanj". Kako gledate na takav prikaz Vaše književnosti?

Pa to bi mi bilo jako drago da se desi, i čast mi je da imam priliku surađivati s Pjerom i ostalom ekipom... Meni je film važan i dugo sam priželjkivao da se okušam u toj formi. A na sve gledam kao na jedan potpuno novi projekt, koji jeste nastajao po motivima romana, ali taj scenarij je novi tekst... Ma, radujem se Pjerovom filmu.

Vas dvojica zajedno pripremate i seriju?

Da, ima nas ustvari više od dva, tu su još i Igor Borozan i Muamer Kodrić. Taj scenarij je u fazi razvoja, ne znamo šta će s njim biti, ali se nadamo da jednom nešto hoće. Jer svima nam je stalo do te priče, želimo je ispričati.

Biti pisac, posebno dobar, uvijek je sa sobom nosilo dozu opasnosti. Imate li Vi takvih iskustava?

Trudim se da ne dajem priliku ljudima da prema meni budu zli, uglavnom sam po strani, ne idem među one za koje mislim da bi mi mogli nauditi, reći mi ružnu riječ ili možda nešto i gore. U zadnje vrijeme, kad mi počnu prijatelji prepričavati šta su čuli, šta o meni govori tamo neko na Facebooku, kažem im da nastave samo ako je njima važno da mi to kažu. Mada, ima dana kad na sebi osjećam mržnju, čak neku vrstu prijezira od ljudi koji me ne poznaju, i koji, najvjerovatnije, nisu ništa moje ni čitali.

Osjećam se svakako, a najviše usamljeno

Kako se osjećate u današnjoj BiH? I uopće u današnjem svijetu?

Osjećam se svakako, a najviše usamljeno. Kao da svjedočim kraju jednog i rađanju drugog svijeta, a ja, zaglavljen negdje između, visim, držim se grčevito da bar ne propadnem u razvalinu koja ih dijeli. Nisam od onih koji kažu kako je prije bilo bolje, to ne izgovaram ni onda kad tako stvarno mislim; cijenim život, tu priliku da se živi... Bez obzira na to koliko smo užasnuti, moramo voditi računa kad se izjašnjavamo o svijetu u kojem živimo, jer to je dom, prije svih, nevinoj djeci... Moramo biti pažljivi, nježni...

Šta Vi čitate ovih dana?

Upravo čitam sjajnu prozu, "1983." Miljenka Jergovića, knjigu koju bi trebao pročitati svaki pisac. Zatim, čitam novu prozu Gerbranda Bakkera, te polako prolazim kroz "Veliku knjigu lirske poezije", Slobodana Blagojevića.

Ko je Almin Kaplan kad ne piše?

Muž i otac troje djece koji svaku priliku koristi da čita.