Književnik, publicista i novinar Ruždija Adžović (63) ostavlja dojam čovjeka koji sa godinama dobiva na energiji, inspiraciji, snazi, strpljenju… Jednostavnije rečeno u punoj je stvaralačkoj snazi te stoga je jasno zašto je najava njegovog novog romana "Sjena Sergeja Jesenjina" izazvala zanimanje je javnosti.
Dok novi roman dobiva obrise, "Ogrlica iz Šanliurfe" nastavlja svoj uspješni književni put i mogla bi uskoro dobiti i filmsku adaptaciju.
U intervjuu za Raport Adžović otkriva detalje novog romana inspiriranog filmskim životom Milene Pavlović, prisjeća se uloge u partizanskom filmu i otkriva kako se nosi s time što ga sve češće nazivaju Katarzinim ocem.
Nevjerovatno zanimljiva žena Milena Pavlović
Najavili ste kako uskoro u štampu ide Vaš novi roman „Sjena Sergeja Jesenjina“. Šta nam u ovom trenutku možete reći o svom novom romanu?
“Sjena Sergeja Jesenjina" jeste radni naslov mog novog romana, međutim još nisam siguran hoće li to biti moja konačna odluka. Pisanje ovog romana sam poodavno započeo, ali sam, u međuvremenu, radio na drugim knjigama, što me je odvelo u drugom pravcu. Ali, nije mi žao jer je materija koju obrađujem u novom romanu sazrela u mojoj glavi, što mi je otvorilo neke nove vidike, ali i puteve kojim trebam ići.
Iako sam s pisanjem ovog romana bio daleko odmakao, kad je nakon pomenute pauze ponovo došao u moje ruke gotovo u potpunosti sam ga “razmontirao” i, maltene, krenuo iznova, s potpuno novim pristupom. Moram reći da sam, konačno, zadovoljan.
Riječ je o priči o jednoj nevjerovatno zanimljivoj ženi Mileni Pavlović, stvarnoj osobi, o kojoj sam nekada davno za Televiziju Crne Gore napravio dokumentarni film koji je bio jako gledan i, na zahtjev gledalaca, mnogo puta repriziran. Kad smo radili film Milena je imala 95 godina. Ta starica me toliko inspirisala da sam znao da ću jednog dana napisati roman o njenom, mogu reći, filmskom životu.
Osim stvarnih činjenica, roman obiluje i fikcijom, pa je tako, između ostalog, slavni ruski pjesnik Sergej Jesenjin jedan od likova u mom romanu.
Sve u svemu, bit će to jedna zanimljiva priča i, vjerujem, poslastica za ljubitelje književnosti. Kako sada stvari stoje, knjiga će brzo ići u štampu, što s nestrpljenjem očekujem.
Odnos države prema kulturi
Veoma ste produktivni, to je Vaša, ako se ne varam 12. knjiga. Šta je Vaše pogonsko gorivo? Mnogima ovo sve što se dešava u našem društvu i državi ubija volju za rad i stvaranje.
Ako bilo šta nekome može ubiti volju za stvaranjem, onda ta njegova volja nije temeljita. Srastvenog stvaraoca, makar ja tako mislim, ne može ništa omesti i ubiti mu volju za stvaranjem, ma u kojoj oblasti kreativnog rada bio.
A nije da nema problema koji stvaraju prepreke autorima, usporavaju ih, počev od samog odnosa države prema kulturi, umjetnosti, kreativnim djelatnostima uopšte. Ali ni to ne smije biti razlog da se odustane od stvaralaštva jer se stvari kad-tad poslože.
Autor ste knjiga o Abdulahu Sidranu, Novaku Kilibardi, Muhamedu Filipoviću. Imate li planu nešto slično?
U planu mi je da tu ediciju popunim s još jednom knjigom o jednoj veoma zanimljivoj, kontroverznoj ličnosti, koja svojim djelovanjem i istupima ne ostavlja nikog ravnodušnim. Riječ je osobi sličnog profila i energije poput Abdulaha Sidrana, Muhameda Filipovića i Novaka Klibarde i savršeno će se uklopiti u tu ediciju, kao nedostajući kamenčić u mozaiku.
Ne mogu govoriti o kome je riječ, jer smo još u dogovorima. Mogu samo reći da je osoba iz Srbije. Vjerujem da će mnogi čitaoci znati ko je ta osoba.
Bilo je najava da će “Ogrlica iz Šanliurfe” doživjeti filmsku verziju?
Vrlo je moguće da se i to desi, da se “Ogrlica” pojavi i u tom, filmskom, formatu jer je gotovo sve druge dosad doživjela. Imao sam neformalne razgovore s pojedinim rediteljima, odnosno rediteljicama, a mnogi glumci koji su čitali “Ogrlicu” smatraju da je ta knjiga dobar predložak za igrani filma.
Simpatična mi je bila opaska Minke Muftić na mojoj nedavnoj, veoma posjećenoj književnoj večeri u sarajevskom BKC-u koja je kazala da “Ogrlica” samo što sma ne uskoči u kameru.
Inače, “Ogrlica iz Šanliurfe” čini čuda i nametnula se kao moja književna lična karta. Naime, taj roman je doživio sedam izdanja na bosanskom jeziku, objavljen je na engleskom jeziku u Americi, potom na turskom i dva izdanja na albanskom jeziku. Trenutno se prevodi na francuski i arapski. Osim toga, Biblioteka za slijepa i slabovida lica Bosne i Hercegovine objavila je ovu knjigu u audio formatu.
Dakle, fali još samo taj filmski format o kojem govorite. Nadam se da će, kako je kazala Minka Muftić, “Ogrlica” konačno “uskočiti u filmsku kameru”, u Bosni i Hercegovini ili negdje drugje.
Bosna i Hercegovina mi je dala sve što se dati može
Vi ste zaista svestrani - pišete, svirate, slikate, ali ste, ako se ne varam glumili nekada davno u jednom partizanskom filmu.
Bila je to epizodna uloga, ali mi je drago da sam imao i to iskustvo. Kad već spominjemo taj segment, reći ću da sam uradio jedan filmski i nekoliko scenarija za TV dramu. Pa izvolite, reditelji.
Gdje je današnja bh. književna scena u odnosu na region?
Moje je mišljenje, a ne moram biti u pravu, da Bosna i Hercegovina prednjači na regionalnoj književnoj sceni. Imamo zaista sjajne pisce srednje, pa i mlađe generacije koji su svojim djelima davno izašli iz književnih okvira naše zemlje, poput, recimo, Aleksandra Hemona, Semezdina Mehmedinovića, Faruka Šehića, sjajne Medihe Šehidić i drugih. Tako nešto, kada je riječ o živim piscima, davno je uspjelo i Željku Ivankoviću, Mili Stojiću, Rezaku Hukanoviću…
Mislim da možemo biti ponosni na naše pisce.
Vi ste Crnogorac koji dugo živi u BiH. Šta Vam je BiH dala, a šta uzela?
Bosna i Hercegovina mi je dala sve što se dati može i ja sam joj neizmjerno zahvalan na tome. U Sarajevu, na Političkim naukama, stekao sam novinarsku diploma. U Crnoj Gori sam započeo, a ovdje nastavio novinarsku karijeru koju, neću biti lažno skroman, svaki moj mladi kolega može poželjeti.
Ostavio sam popriličan trag u publicistici i književnosti, a nisam potpuno nepoznat ni kao muzičar i slikar. Sve to dali su mi Sarajevo i Bosna i Hercegovina.
Moja supruga mi je jednom davno kazala da u Sarajevu “dišem punim plućima”. I zaista se osjećam tako. Ako mi je Bosna i Hercegovina išta oduzela, onda je to slobodno vrijeme, jer ova lijepa zemlja pruža toliko mogućnosti da čovjek, pogotovo stvaralac, ne zna šta bi i kud bi prije. Sretan sam u Sarajevu koje me velikodušno prihvatilo, a ja se, naprečac, zaljubio u ovaj grad. Bila je to ljubav na prvi pogled.
I hajde, ne budi ponosan
Vaš sin je uspješan reper Katarza. “Bojite” li se da ćete jednog dana na javnoj sceni postati Katarzin otac?
Vjerujte da se to već dešava, da me prepoznaju po mojoj djeci, po Mirzi koji je, kako rekoste, poznati reper Katarza, ali i po mojoj kćerki Aidi koja je magistar muzikologije i koordinator brojnih aktivnosti Muzičke akademije u Sarajevu. Ponosan sam kad me pitaju jesam li ja njihov otac. Sve troje smo kreativci, svako na svoj način.
U ovoj godini će izaći Katarzin novi album, moj novi roman i Aidina knjiga o rock i alternatovnoj sceni u Sarajevu pod opsadom, koju će objaviti “Buybook”.
I hajde, ne budi ponosan.
Na koncu, šta ovih dana čita književnik Ruždija Adžović?
Za razliku od nekih naših pisaca koji u svojim javnim nastupima favoriziraju strane autore, ja preferiram dobre domaće pisce, a Bosna i Hercegovina ih zaista ima. Naravno, ne zapostavljam ni strane autore.
Moram pomenuti da sam nedavno završio čitanje sjajnog romana mog prijatelja Željka Ivankovića “Zatvorena vrata”, koji je pravi majstorski književni vez. Trenutno uživam u romanima Damira Uzunovića “Ja sam” i Faruka Šehića “Knjiga o Uni”. Na mom radnom stolu čekaju brojne knjige, takođe domaćih autora, koje još nisu došle na red za čitanje obzirom da sam okupiran pisanjem, odnosno završavanjem mog novog romana. Nadam se da ću uskoro moći uživati u čitanju tih knjiga.