Inicijativa Damira Arnauta u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, koja ima za cilj ukidanje naziva ulica i škola po nacistima i fašistima, podigla je ogromu buru prije sve u određenim bošnjačkim krugovima.
Jedan od razloga je Husein ef. Đozo.
Zbog njega je reagirala i Islamska zajednica BiH koja je osudila izjednačavanje Đoze sa drugim fašistima i nacistima.
Ko je uopće Đozo i zašto je sporan?
Prije svega, Đozo je sporan je bio član nacističke vojske u Drugom svjetskom ratu, tačnije SS-ove Handžar divizije.
Husein ef. Đozo rođen je 3. jula 1912. godine u selu Bare kod Goražda. Školovao se u medresi Mehmed-paše Kukavice u Foči i Mehremića medresi u Sarajevu. Šerijatsku sudsku školu u Sarajevu završava 1933. a onda odlazi na Univerzitet el Azhar u Kairo, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet. Po povratku u Sarajevo radio je kao profesor arapskog jezika i u uredu reisu-l-uleme kao referent za obrazovanje. Služio je i kao vojni imam i kapetan Jugoslovenske kraljevske vojske.
Tokom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”. U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio juna 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Po Himlerovoj naredbi u gradu Guben, 100 km od Berlina, osnovan je institut za obuku vojnih imama za potrebe 13. SS divizije „Handžar“ i 23. SS divizije „Kama“. U tom institutu Waffen Sturmbannführer der SS, Husein Đozo je obučavao imame do kraja rata, pišuću razne brošure za vojnike. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: „Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i hiljada siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.”
Poslije rata osuđen je na pet godina zatvora i gubitak časnih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je: „svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”.
Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je u periodu 1950—1960 radio u Fabrici kožnih prerađevina, zatim u Upravi gradskih puteva u Sarajevu, a potom i kao viši knjigovođa u firmi „Metal” u Sarajevu.
I u komunističkoj Jugoslaviji, Đozo je nastavio svoj teološki rad. U rijaset islamske zajednice dolazi 1960. godine. Ono po čemu je posebno ostao poznat jeste njegovo pokretanje rubrike Pitanja i odgovori u tadašnjem „Glasniku, poznata kao „Đozine fetve“, posebno važna, naročito za obične muslimane sa kojima je putem ovih fetvi prof. Đozo direktno komunicirao.
Kroz svoje fetve ef. Đozo naglašava važnost i ulogu žene kao stuba porodice, usklađivanju kamatnog sistema sa islamom, potcrtava važnost moralnog i uzornog ponašanja imama. Piše i o odjevanju muslimana i naglašava da se muslimani trebaju nositi onako kako je to i uobičajeno u njihovim sredinama, vodeći računa o osnovnim uslovima kao što su halal odjeća, da nije uska, prozirna i provokativna. Bio je veoma strog i rigorozan kada su u pitanju neislamski običaji koji su se ukorijenili među muslimanaima u tadašnjem socijalistočkom društvu.
Tokom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća Đozo honorarno radi i kao profesor gazi Husrev-begove medrese gdje predaje ahlak, akaid, fikh, hadis, retoriku, usuli fikh, tefsir i vaz. Za presjednika Udruženja ilmijje u Socjalističkoj Republici Bosni i Hercegovini izabran je 1964. godine a 1970. godine pokreće list „Preporod“ čiji je glavni i odgovorni urednik do 1972. godine. U periodu od 1976.-1979. godine Đozo je također iznova odgovorni urednik „Preporoda“.
Godine 1968, Đozo je uzburkao javnost u Jugoslaviji, nakon što je podržao bivšeg jerusalimskog muftiju Muhammeda Amina al Huseinija, starog prijatelja iz vremena Handžar divizije, kada je podržao njegov poziv u džihad protiv Izraela nakon šestodnevnog rata. Tada je i Titova Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa jevrejskom državom.
Da se Đozi oprostilo njegovo službovanje u nacističkoj vojski, štovaci njegovo lika, pravdaju time što je kasnije postao prevoditelj Josipa Broza Tita. Pratio ga je na putovinjima po arapskim zemljama.
Umro je 30. maja 1982. godine, u Sarajevu, u svojoj 70. godini. Vrhovni sabor islamske zajednice je 6. oktobra 1990. godine donio odluku o potpunoj rehabilitaciji Huseina Đoze, a Fakultet islamskih nauka mu je u povodu njegove smrti posvetio prvi Zbornik radova.
