Tramvajska nesreća u kojoj je prošlog četvrtka poginuo Erdoan Morankić, a četiri osobe zadobile teške povrede, obavila je Sarajevo tugom, ali i revoltom i protestima koju traju danima.
Po broju žrtava, težini povreda i društvenom odjeku, riječ je o najtežoj tramvajskoj tragediji u posljednjih dvadeset godina.
Međutim, iako s najtežim posljedicama, u zadnjih desetak godina ovo nije jedina tramvajska nesreća na raskrsnici koja spaja pravce prema Baščaršiji, Ilidži i Željezničkoj stanici u Sarajevu.
Četrdeset pet povrijeđenih
Mjestu koje je već godinama jedna od najopterećenijih tačaka tramvajskog saobraćaja dok se u isto vrijeme odvija intenzivni cestovni saobraćaj , te učešće pješaka.
Javnost se još sjeća 1. novembra 2013. godine, kada su se na istoj raskrsnici sudarila dva tramvaja i kada je, prema tadašnjim zvaničnim podacima MUP-a Kantona Sarajevo, povrijeđeno najmanje 45 putnika.
Tada se tramvaj iz pravca Baščaršije sudario s onim koji je iz pravca Ilidže skretao prema Željezničkoj stanici. U to vrijeme je saopćeno da je istraga u toku i da se uzroci nesreće utvrđuju, što je javnosti u konačnici ostalo nepoznato.
Javnost, međutim, nikada nije dobila jasan odgovor šta je pošlo po zlu, niti da li je nakon toga išta promijenjeno.
Šest godina kasnije, 27. novembra 2019., ista raskrsnica ponovo je dospjela u vijesti. Dva tramvaja su se direktno sudarila, putnici su povrijeđeni, vozač je prevezen na Klinički centar, a iz GRAS-a je saopćeno da je nastala materijalna šteta.
Opet ista rečenica iz policijskih izvještaja, istraga je u toku. I opet, bez javno dostupnog epiloga, bez objašnjenja šta se desilo i bez jasne informacije da li je iko ozbiljno sjeo i analizirao zašto se nesreće na tom mjestu ponavljaju.
Upozorenje koje je predugo ignorisano
Zato se i posljednja tragedija ne može posmatrati kao izolovan incident. Ona izgleda kao upozorenje koje je predugo ignorisano. Kada se na istoj raskrsnici u razmaku od desetak godina dogode tri teške tramvajske nesreće, od kojih jedna ima smrtni ishod, onda problem očito nije samo u pojedinačnoj grešci.
Postavlja se pitanje signalizacije, vidljivosti, stanja skretnica, tehničke ispravnosti tramvaja, procedura upravljanja, ali i pitanja da li je sama konfiguracija raskrsnice primjerena današnjem obimu saobraćaja.
U drugim gradovima, ovakav niz incidenata bio bi dovoljan razlog za hitnu stručnu analizu, privremene izmjene režima saobraćaja ili čak rekonstrukciju raskrsnice. U Sarajevu, međutim, čini se da se svaka nesreća završava, bez jasnih preporuka i bez osjećaja da je sistem nešto naučio.
Smrt Erdoana Morankića sada stavlja tačku na dugogodišnju šutnju. Ovo više nije samo pitanje statistike ili materijalne štete, nego pitanje povjerenja građana u javni prevoz i sigurnosti ljudi koji svakodnevno ulaze u tramvaje vjerujući da ih sistem štiti.
Ako ova tragedija ne natjera nadležne da konačno stručno i javno ocijene tu raskrsnicu, da objave nalaze i preuzmu odgovornost, onda će ostati gorak osjećaj da je još jedna smrt bila potrebna da bi se postavilo pitanje koje je odavno trebalo imati odgovor.