Biologija nas uči da intenzivna ljubav i intenzivna mržnja nisu suprotne jedna drugoj. Nasuprot ljubavi i mržnje stoji indiferentnost.
Pojedinačne i kolektivne ljubavi i mržnje se neprestano dopunjuju, interakcijom hraneći jedna drugu, pa često imaju razlog da dugo traju.
Indiferentnost, koja može biti odraz zasićenosti (ako uklanja teret dugotrajne, suštinski nevažne, iscrpljujuće emocije) ili češće zatupljenosti (ako rezultira iz istrošenosti zbog pretjerane emocije ili iz mentalne limitiranosti), olakšava složeno i automatizirano socijalno egzistiranje karakteristično za suvremena društva i to mnogo više nego to ljubav i mržnja čine, ali pri tome hladna indiferentnost isisava ne samo draž animalnosti, već i duhovnosti, iz naših života. Ljubavi i mržnje su svakako bitni elementi u kreiranju grešaka u našem prosuđivanju.
Sa druge strane, indiferentnost se više povezuje sa tendencioznim i svjesnim iskrivljivanjem realnosti, a manje sa greškama u prosuđivanju.
Mi stalno pravimo greške u prosuđivanju, kako na pojedinačnom tako i na kolektivnom planu, kako u ličnom životu tako i u profesionalnoj sferi. ‘Bias' i 'Noise' su, prema nobelovcu D. Kahnemanu, dvije osnovne vrste ljudskih greški u prosudbi. Ponekad pravimo sistemsku devijaciju u prosuđivanju, a ponekad slučajno razbacanu grešku prosudbe.
Medicina, od koje se očekuje objektivnost, često je vrlo podložna greškama u prosuđivanju. U medicini su greške obično nekonzistentne i slučajno razbacane (Noise), a rjeđe predstavljaju sistemsku devijaciju (Bias). Ako predstavljaju sistemsku devijaciju onda imaju konzistentnost pa se kao takve često mogu i anticipirati.
Nasuprot ovih grešaka u prosuđivanju, koje su po svojoj prirodi netendenciozne i nesvjesne, stoji laž i simulacija, koji su obično svjesno kreirani sa nekim ciljem kompatibilnim interesu simulanta.
Interes može biti mnogostruk i na različite načine pobuđen. Interes može biti rođen čak i iz straha, pa kasnije izgubiti svoje porijeklo naknadnim racionaliziranjem (racionalizacijom).
Agresija, ona otvorena ali i pasivno-submisivna, se ne može razumjeti bez razumijevanja straha. Strah obično određuje i porađa agresiju, a primarno porijeklo im je zajedničko, u dubokoj strukturi mozga koju zovem amigdala. Naknadna racionalizacija straha i agresije se odvija uz pomoć kognitivnih mehanizama u kori velikog mozga. Manifestna agresija je jasno uočljiva i često direktno vezana za ljubav i mržnju. Pasivno-submisivna agresija koja ne galami već manipulativno, prikriveno, pri tome i dosljedno, urušava integritet napadnutog je teže prepoznatljiva, a po svojim efektima itekako može biti brutalna.
Stara je izreka da je put u pakao često popločen dobrim željama, ali je još bolje reći da je put u pakao popločen racionalizacijom tj. naknadnim opravdavanjem svojih loših postupaka pomoću racionalno izvedenih objašnjenja baziranih na pseudo-činjenica.
Bez obzira da li je strah ili nešto drugo u pozadini, efekat racionalizacija je loš i po onoga ko je koristi i po onoga ko je njena žrtva.
