Quo vadis BiH? Dakle, izborne kampanje su završene, a završeni su i izbori. I to tako da nam nisu donijeli ništa novo i ništa što bi nas moglo iznenaditi.
Ponajprije, Savez nezavisnih socijaldemokrata se, po ne znam koji put, još jednom predstavio kao ekstremno desna politička organizacija koja već decenijama nema nikakve veze sa socijaldemokratijom pa niti sa demokratijom uopšte.
Pozivao ih da glasaju za Heidera
Naravno, nema veze niti sa antifašizmom: moram bar podsjetiti da su prije koju godinu čelnici narečene partije organizirali i cjelodnevne programe na tzv. javnom servisu RS (sve sa urednim prevodom onoga što su zdušno govorili francuski parlamentarci Marie Le Pen).
Upravo tada, čelnik SNSD je javno pozvao i one naše građane koji imaju pravo glasa u Austriji da glasaju i za austrijskog fašističkog kandidata Heidera. Da ne pominjem govore funkcionera ove stranke prilikom obilježavanja najvažnijih datuma antifašističke borbe tokom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.
Ali, odmah poslije završenih izbora, prilikom usvajanja rebalansa budžeta u RS za tekuću godinu, ovi lažni socijaldemokrati su prevazišli i sami sebe – dodijelili su novoizabranom predsjedniku ovog bh entiteta i džeparac od tričavih 56 miliona KM, da mu se valjda nađe za nedaj bože!?
Pokriveno odlukama parlamenta
I to sve pokriveno odlukama entitetskog parlamenta… A taj parlament se zvanično zove „Narodna skupština RS“ !? Koliko znam, takva količina bahatosti, nemorala, a naročito političkog poltronstva i primitivizma, nije još zabilježena u ovdašnjoj praksi.
Blizu sam uvida da je ovdje pomenuta „narodna skupština“ zapravo izvršila kolektivno političko samoubistvo, te da je s toga, sama poništila svaki bitan razlog sopstvenog postojanja.
Na drugoj strani, takođe imamo cijeli niz primjera kojima se vrši rastakanje političkog tkiva našeg ukupnog društvenog življenja. A dakako i umiranja.
Golim okom se da vidjeti kako se udružuju i povezuju, recimo, SDP BiH, (koji je nekada, dugi niz godina, bio doista jedna respektabilna politička snaga u ovoj našoj maloj zemlji) sa eminentno etno-nacionalnim partijama, a ponajprije sa HDZ, uz koketiranje i sa vrhovima SDA ili pak sa različitim „političkim subjektima“ ne tako poznatog političkog pedigrea ili nečega što bi moglo biti bar najavljujuće kao nešto novo.
Famozna Osmorka
Naravno, radi se o već famoznoj „osmorki“ za koju ne znam kako će i u kojoj mjeri, uspjeti konsolidirati svekolike unutrašnje protivurječnosti unutar jedne takve uistinu glomazne koalicije.
A moram reći i koalicije koja je nastala isključivo na kalkulaciji i prebrojavanju jednih, drugih i trećih, na ovakvim ili onakvim „matematikama“.
Međusobni razgovori partnera svodili su se na puko utvrđivanje ko ima koliko „ruku“ na kom nivou vlasti, a možda su brojali i koliko imaju nogu. Ili, pak koliko ovdje živi pripadnika tzv. „konstitutivnih“ naroda, a koliko ima „ostalih“. Koliko znam, mi smo jedina zemlja u modernom svijetu čije vlasti dobar dio svojih podanika nazivaju „ostalima“.
Doista morbidno. Još će, naprimjer, nekome od profesionalnih nacionalnih radnika i dušebrižnika pasti na pamet da se ubuduće i zgrade grade tako što će biti u njima predviđeni odvojeni spratovi za Bošnjake, Srbe i Hrvate, a „ostali“ će stanovati ili u potkrovljima ili u podrumima.
Ostaćemo tako još dugo zatočeni u kazamatima Srednjeg vijeka i to, naravno, opet u ime naroda.
Mukotrpan i težak period
A nama za budućnost treba nešto drugo. Da vratimo u središte političkoga djelanja ono davno zaboravljeno. Otvorenost i toplinu, da vratimo politici značenja „brige za polis“, za taj naš mali, topli, ljudski zavičaj. To bi bilo nužno učiniti jer – kako pokazuju brojna istraživanja – prosječno stanje društvene svijesti u BiH je očajanje, apsolutna rezignacija i što je još gore, isto takvo apsolutno odsustvo Nade.
Jer, uistinu se radi o tome da je pred nama mukotrpan i težak period ozbiljnih zahvat. Isto tako ozbiljnih promjena našeg društva po njegovoj dubini.
Dakako, to je lako reći, ali je teško učiniti. Još teže je ponovno graditi jedan sasvim drugačiji svijet.
Ako je to tako, završio bih ovaj kratki komentar jednom rečenicom koju davno ispisah, netom nakon ovdašnjih ratnih događanja. Kao poruku ili pak kao upozorenje svima onima koji kreiraju i prakticiraju pošast zvanu populizam: Dokle god smo poniženi kao ljudi ne možemo biti uspravni kao pripadnici svog naroda!
Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Raporta.
