Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine gostovao je na Hayat televiziji u emisiji „Svakodnevnice“. Komšić je u emisiji govorio o svom djetinjstvu kao i porodici.
Komšić o svom djetinjstvu i porodici
Na početku se dotakao djetinjstva, kazavši kako se tada ni iz bliza nije moglo naslutiti da će biti ono što je danas, predsjednik.
"U djetinjstvu nismo imali baš obilja, al se pristojno živjelo. Bilo je mirno, sigurno, izvjesno i tada je vrijedilo ono što su nam roditelji govorili: „Uči, uči, bit će sve okej“. Tako je bilo do polovine 80-ih kada su stvari u Jugoslaviji počele da se raspadaju. Išle su ka zlu koje je i nas pogodilo. Kada je Milošević smijenio kuma Stambolića, kada je bio skup na Gazimestanu, ljeto je bilo, sjećam se, trebao sam ići na more. Tada me otac me nazvao i rekao: „Gotovo je sve, ide rat sine. Mi nemamo ništa, trebali bi nabaviti oružje“.
Kazao je kako je uvijek bio majkin sin, dok se otac zaštitnički ponašao prema sestri.
"Imao sam 20 i nešto godina kad su mi ubili majku i do tad se ona prema meni ponašala kao prema malom djetetu. Porodica je bila vrlo važna. Dosta sam konzervativno vaspitan. Mojoj generaciji i meni su stvari bile jasnije i išle su pravoilinijski. Nama su uzor bili sportisti. Kako odrastate, dolaze vam muzičari, grupe… Nas su interesovali sport i muzika. Poslije dolaze mladalačke ljubavi i sve ono što dolazi. Nije tačno da je tadašnje vrijeme bilo bolje. Bilo je nama bolje. Ova djeca danas imaju drugi život, svijet, vizije. Poželio bih im jedino osjećaj stabilnosti i sigurnosti", naveo je za Hayat.
Emotivno o porodici
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine je emotivno govorio i o svojoj porodici, te kazao kako najviše vremena voli da provodi kući.
"Najljepše se osjećam u kućnom okruženju. Kod nas je uvijek živo u kući. Tu je i kćerka, kako raste s nama sve manje vremena provodi, ali shvatam.. Brzo je prošlo. Ko jučer se rodila, sad je gledam, nije više mala djevojčica, sad je to žena. I razmišljam, za par godina će mi otići iz kuće. Najviše volim kad dođem kući, bilo s puta, s posla… Ima dana kada me je teško istjerati iz kuće. Volim da čitam. Volio bih da imam više vremena za to. Kada kćerka nešto „loše“ napravi, mati kaže: „Ista si otac“, a kad dobro napravi, onda kaže: „Ista si majka“. Ima jedan dio mene koji sam sebe grize. Premalo vremena provodim s djetetom. Ona je prebrzo odrasla. Međutim, to žena kompenzira, ona mi je tu i pomogla i odmogla. Ona zna tri dana prije da će se ona razbolit, a ja ne znam. Nekad me zbog toga savjest grize. Otići će brzo. Prošlo već 17 godina. Svjestan sam da će jednom otići i neće mi je biti tu. To je tuga, a sreća. Snaga i slabost", emotivno priča Komšić.
