Prema pisanju Jutarnjeg lista, predstojeća konklava mogla bi donijeti rasplet kakav Katolička crkva ne pamti u posljednjih pola stoljeća. Papa Franjo, koji već dvanaest godina vodi Crkvu, ostavio je dubok i specifičan trag – ne nužno kroz institucionalne reforme koje je želio provesti, već kroz snažnu promjenu fokusa i pogleda na svijet.
Franjo je, kako ga neki opisuju, istovremeno teološki konzervativan, ali društveno progresivan. Iako se nije ostvarila njegova vizija potpunog preobražaja Crkve, ono što je uspio jeste da redefiniše njeno globalno težište. Bio je prvi papa koji je jasno prepoznao da se budućnost Katoličke crkve ne nalazi više u Europi niti na bogatom Zapadu, već na tzv. "periferiji" – u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.
Danas, čak sedam od deset katolika živi u tim regijama, a to znači da su i prioriteti Crkve sve više vezani za probleme koji pogađaju upravo te zajednice – siromaštvo, nejednakost, migracije i klimatske promjene – a ne za teme koje opterećuju vjernike iz Rima, New Yorka ili Zagreba.
Nasljednik pape Franje, ko god da bude izabran, gotovo sigurno će morati nastaviti put koji je Franjo trasirao tokom svog pontifikata. Ne samo zato što je otvorio vrata novom pristupu unutar Crkve, već i zato što je time odredio smjer u kojem se Katolička crkva sada prirodno kreće.
Zbog toga se s pravom očekuje da će predstojeća konklava – proces izbora novog pape – biti ne samo historijska, već i možda najmodernija u povijesti Crkve. Temelji za to već su postavljeni zahvaljujući Franjinom dubokom utjecaju.
Papu Franju najtačnije su opisali oni koji su ga doživljavali kao teološkog konzervativca, ali socijalnog progresivca. Bio je glasni kritičar kapitalističkog sistema koji zanemaruje najslabije, a u enciklici Laudato si’ ukazao je na ozbiljne globalne izazove poput klimatskih promjena, zagađenja okoliša te velike nejednakosti između bogatog Sjevera i siromašnog Juga.
Ipak, iako je bio simbol društvenog angažmana i empatije prema marginaliziranim, razočarao je dio liberalne javnosti. Više puta je istaknuo da neće podržati ređenje žena za svećenice, jer smatra da je to u suprotnosti s katoličkim naukom. Također, dosljedno je bio protiv pobačaja i tzv. rodne ideologije, što ga je u očima desnice činilo "previše lijevim", a liberalima "nedovoljno progresivnim".
Njegova smrt, kada god dođe, neće biti iznenađenje – već se godinama špekulira o mogućim nasljednicima. No, ono što je izvjesno jeste da će Franjina kadrovska politika značajno utjecati na tok predstojeće konklave. Od početka svog pontifikata, Franjo je sistematski popunjavao Kardinalski zbor prema vlastitoj viziji Crkve. Trenutno, Crkva broji 256 živućih kardinala, od kojih 141 ima pravo glasa na konklavi – broj koji premašuje gornju granicu od 120, koju je 1975. propisao papa Pavao VI, a potvrdio i Ivan Pavao II.
Međutim, taj limit nije striktno poštovan ni kod prethodnih papa. Tako je 2003. za vrijeme Ivana Pavla II. bilo 135 izbornika, a 2012. za Benedikta XVI. njih 125. Franjinih 141 nije presedan, ali svakako je dokaz o njegovom utjecaju na sastav Zbora. Čak 110 kardinala sa pravom glasa imenovao je upravo papa Franjo.
Iako se često spominju "favoriti", povijest pokazuje da iznenađenja nisu rijetkost. Nakon abdikacije Benedikta XVI, u opticaju je bilo desetak imena, ali Jorge Bergoglio se tada nije nalazio među njima. Punih 500 godina pape su bili Talijani, sve do izbora Karola Wojtyłe 1978. godine. Njega je naslijedio Nijemac Joseph Ratzinger, a zatim Argentinac Jorge Bergoglio. Možda je došlo vrijeme za povratak Italijanu – ili još jedno iznenađenje s periferije?