Iako videopozivi prije koronavirusa i rada od kuće mnogima nisu bili nepoznanica, tek od marta prošle godine u mnogim su kompanijama postali svakodnevica. Nije teško zaključiti kako će se i jednom kada korona prođe, mnogi sastanci koji bi se prije odvijali uživo, odvijati online putem aplikacija poput Zooma, Meeta ili Teamsa. No dok je takav način komunikacije brži i jednostavniji, česti online sastanci počeli su umarati mnoge korisnike, a s vremenom se čak proširio i naziv “Zoom zamor”.
Naučnici sa Stanforda proveli su istraživanje s kojim su htjeli saznati kakav je psihološki učinak brojnih videokonferencija na psihološko stanje korisnika te su otkrili četiri ključna elementa takvog zamora.
Prvi element odnosi se na činjenicu što smo dugo vremena konstantno usredotočeni na sliku na ekranu i intenzivan kontakt s očima s osobama koje razgovaramo online, što mnogima uzrokuje stres. Tokom sastanaka uživo, najviše se gleda govornik, dok će neki skrenuti pogled u prazno ili na ekran mobilnog telefona, no tokom videopoziva svi učesnici konstantno gledaju sve ostale koji su im prikazani na ekranu, a ne samo govornika, javlja Zimo.
Dakle, čak i ako niste osoba koja ima riječ, osjećate da vas stalno neko gleda, što mnogima može biti stresno iskustvo. Također, ako je ekran na kojem je govornik povećan, može se činiti kao da vam je ta osoba preblizu, što također utječe na stres. Drugi problem pri online konferencijama jest što konstantno na ekranu vidite i sebe, što je u razgovoru s drugim ljudima neprirodno.
Profesor Jeremy Bailenson sa Stanforda kaže da je to kao da vas neko u stvarnom svijetu konstantno prati noseći ogledalo kako biste se vidjeli dok razgovarate s drugima, što je prilično izluđujuće. Treći faktor koji uzrokuje zamor pri videokonferencijama odnosi se na činjenicu što korisnici konstantno moraju sjediti i biti u kadru fiksno postavljene kamere pa nemaju mogućnost kretanja kao pri razgovoru telefonom ili sastancima uživo.
Kao četvrti problem naučnici su naglasili neverbalne znakove pri razgovoru jer oni zahtijevaju veći napor korisnika tokom sastanka. Dok su takvi neverbalni znakovi u razgovoru uživo poput izraza lica i pokreta rukama prirodni, u videorazgovorima oni se moraju dodatno naglašavati, čime se troši, kako se naglašava, “više mentalnih kalorija”, što dodatno iscrpljuje ljude. Dobra je vijest za rješenje za taj Zoom zamor - postoji.
Naučnici preporučuju da se tokom videorazgovora ne koristi cijeli ekran, kako bi se smanjila lica govornika (ili se možete malo udaljiti od računala), zatim preporučuju da se sakrije vaš prikaz na ekranu, kao i povremeno gašenje videa kako bi se korisnici mogli malo prošetati po prostoriji tokom sastanka, bez da ih vide drugi učesnici sastanka.
