Riža je kroz historiju bila biljka koja voli toplotu. Divlji predak kultivisane riže nekada je rastao prvenstveno na vrelim, kišovitim poluotocima Malaje i Indokine, kao i na otocima Jugoistočne Azije. Tek kada se klima na Zemlji zagrijala nakon posljednjeg ledenog doba, divlja riža se znatno proširila na centralnu Kinu i Južnu Aziju, gdje su je ljudi pripitomili u dva događaja koji se vjerovatno ubrajaju u najvažnije u historiji naše vrste, saopštio je Florida Museum of Natural History.
Riža je bila pokretač mnogih najranijih civilizacija i ostaje praktično nezamjenjiv izvor hrane u modernom svijetu. Danas polovina cjelokupnog čovječanstva dobija 20% svojih kalorija iz riže, a više od milijarde ljudi zavisi od proizvodnje i distribucije riže za svoju egzistenciju.
To bi se uskoro moglo promijeniti. Naučnici upozoravaju da će tokom narednih 50 godina globalno zagrijavanje uzrokovano emisijom gasova staklene bašte ubrzati tempom koji je 5.000 puta brži od bilo čega sa čime se riža, kao i mnoge druge poljoprivredne kulture, ikada morala suočiti tokom svoje evolucione historije.
Prepuštena sama sebi, čak i riža, uprkos svojoj sklonosti ka toploti, gotovo sigurno ne bi mogla držati korak. Uz pomoć ljudi, koji pažljivo uzgajaju i genetski modifikuju nove sorte, moguće je da će se riža uspjeti prilagoditi. Ali, kako kaže Nicolas Gauthier, kustos za vještačku inteligenciju u Florida Museum of Natural History, najbolji scenario nije nešto čemu se bilo ko raduje.
"Ove promjene će biti razorne, a proces adaptacije neće biti besplatan. To se mora raditi s namjerom i možda neće biti prijatno", rekao je on.
Gauthier je vodeći autor nove studije objavljene u žurnalu Nature Communications Earth & Environment koja kombinuje podatke iz više naučnih disciplina kako bi predvidjela moguću budućnost riže ili njen nedostatak u svijetu koji se ubrzano zagrijava. Prognoza je sumorna.
"Regioni na jugu, kao što su Indonezija i Malezija, bit će najteže pogođeni, a proces prilagođavanja će mnoge ljude ostaviti po strani. Oni koji danas zavise od riže za sopstveni opstanak nisu nužno oni koji će imati pristup novim genetskim sortama koje se razvijaju", rekao je on.
Prijetnja sigurnosti hrane koju predstavlja globalno zagrijavanje je višestruka, a u slučaju riže, ona uključuje dugu historiju prilagođavanja u suprotnom toplotnom smjeru, ka hladnijim klimama. Riža je prvobitno pripitomljena u slivu rijeke Yangtze u centralnoj Kini prije između 7.000 i 9.000 godina.
Na osnovu arheoloških dokaza, farme riže u Kini proširile su se na sjever i istok duž toka rijeke Huang He i na zapad u unutrašnjost Kine, počevši prije otprilike 5.000 godina. Zatim, prije oko 4.200 godina, period naglog zahlađenja i suše pogodio je veći dio Evroazije, uzrokujući propadanje nekoliko civilizacija, uključujući Akkadian Empire i Old Kingdom of Egypt.
Uzgajivači riže u Kini prilagodili su se uzgojem novih sorti koje su mogle tolerisati niže temperature. Postojanje ovih novih sorti otpornih na hladnoću na kraju je omogućilo da se proizvodnja riže proširi na regione sa umjerenijom klimom, kao što su Koreja i Japan. Nasuprot tome, prelazak sa hladne na toplu klimu može zahtijevati više od toga da biljka samo ubrza svoj razvojni ciklus.
"Ne vidite tu vrstu fleksibilnosti na vrelom kraju skale jer će u određenom trenutku biljka fizički prestati da funkcioniše", rekao je Gauthier.
Gauthier je želio saznati gornji temperaturni prag iznad kojeg moderne sorte riže ne mogu opstati. Radeći sa kolegama sa New York University i University of Washington, kombinovao je arheološke i botaničke zapise kako bi utvrdio gdje se riža uzgajala kroz historiju.
Utvrdili su da se riža danas uzgaja gotovo isključivo u oblastima sa prosječnom godišnjom temperaturom manjom od 28 stepeni i prosječnim mjesečnim maksimumom manjim od 40 stepeni. Rezultati ukazuju na to da ni u jednom trenutku tokom 9.000 godina uzgoja riža nikada nije uzgajana u regionu sa prosječnom godišnjom temperaturom višom od 28 stepeni.