“Financijske i strukturalne prepreke.”
Lionel Messi je u Barceloninoj prvoj momčadi proveo 17 godina i osvojio je ukupno 35 trofeja, do čega je 10 La Liga i četiri Lige prvaka. Oproštaj od najvećeg igrača u Barceloninoj historiji je stao u birokratsko saopćenje. U suštini, stvarni razlog Messijeva odlaska nakon svih drama s klubom u zadnje dvije godine i kraja jedne epohe španjolskog nogometa mnogima nije do kraja jasan. On se svodi na običnu birokraciju koja nije pretjerano komplicirana koliko je kratkovidna.
Javier Tebas Medrano španjolski je advokat i predsjednik Lige Nacional de Fútbol Profesional, udruge odgovorne za administraciju dviju španjolskih profesionalnih nogometnih liga. Za vrijeme svih pregovora koje je održavao s Joanom Laportom, Tebas je ostao čvrst u svom stavu da Barcelona treba smanjiti financijske okvire i srezati plaće kako bi ponovo potpisala Messija. Barcelona to naprosto nije mogla napraviti i to je bio kraj priče.
Messi je pristao na to da prepolovi primanja u svom ugovoru i činilo se da je time teži dio posla obavljen, Laporta je nakon toga trebao naći način kako da proda barem Philippea Coutinha i Antoinea Griezmanna da bi smanjio godišnju platnu listu. Nije uspio, ali se nekako stiče utisak da nije ni pokušao, više je računao kako će mu Tebas progledati kroz prste i dopustiti zaobilaženje pravilnika u svrhu višeg interesa.
Nakon što je Cristiano Ronaldo otišao u Juventus, zanimanje za La Ligu je u globalnim okvirima palo za nekih osam posto. Ne radi se tu samo o TV rejtinzima i plaćenim ulaznicama; Deloitte je u taj postotak uračunao pad prodaje dresova, guglanja, gledanja službenih YouTube kanala i kompletne interakcija na društvenim mrežama. La Liga je itekako imala financijsku korist od rivalstva Messija i Ronalda. Međutim, čak i bez Ronalda je ostalo dovoljno zanimanja. ESPN je u maju objavio kako je postigao ugovor o prijenosu utakmica La Lige na američkom tržištu i da će ga to koštati ukupno 1,4 milijarde dolara kroz osam godina.
Jedan od ključnih razloga zbog kojih su se pregovori otegli do svibnja bio je taj što su u ESPN-u čekali što će biti s Messijem i hoće li signali iz Barcelone ići u smjeru ostanka ili odlaska. Velik dio nogometnih navijača u SAD-u je hispanskog podrijetla i Lionel Messi je bio ključna figura u pregovorima. Uostalom, ESPN je objavu ugovora napravio upravo kroz kratka videa Messijevih driblinga.
Upravo na to je Laporta računao. Izgubiti Messija znači izgubiti dobar dio zanimanja ključnih tržišta prema kojima se La Liga širi. Ušao je u pregovore s pretpostavkom da će Tebas popustiti i da će dopustiti Barceloni da potpiše Messija za viši cilj. U suprotnom ne bi, valjda, potpisivao Sergija Agüera i Memphisa Depaya nego bi štedio za Messija.
La Ligina financijska pravila funkcioniraju slično kao salary cap u NBA ligi. Za razliku od UEFA-inog financijskog fair playa koji analizira proteklo razdoblje, u Španjolskoj se radi revizija ugovora u kojoj se procjenjuje stabilnost kluba kroz prihode, investicije, kreditnu sposobnost, prodaje i dugove. Kada se podvuče crta, svakom klubu se individualno odredi koliko točno može potrošiti.
Stvar je da je taj limit polu-objektivan. Da, revizija barata brojkama, ali na kraju se cifra odredi individualno na temelju dojma. Nema univerzalne formule, nema jednakih kriterija za sve jer prošle sezone su Getafe i Levante imali otprilike slične ulazne i izlazne parametre, ali je razlika u dopuštenim budžetima bila gotovo 30 posto. Ako klub ode malo preko određenog limita, liga mu može to dopustit uz neku malu kaznu, nešto slično kao luxury tax u NBA ligi. Ako klub prebaci limit za puno, onda La Liga jednostavno odbije registrirati igrača i potvrditi njegov ugovor.
Ukratko, La Liga je u revizijskom nadzoru zaključila da Barcelona ove sezone može potrošiti 160 miliona eura na plate. Real Madrid ima nešto manje dugove i zdraviju financijsku situaciju, pa je njemu limit postavljen na 300 miliona eura. Problem je jedino u tome što je Barcelona u protekloj sezoni trošila 461 milijun eura na plaće, a i to je ozbiljno smanjenje u odnosu na sezonu 2019./20. kada je pržila 671 milion eura godišnje samo na plaće igračima.
Kako ne možete smanjiti plaće igračima koji su već na aktualnom ugovoru, sve što La Liga može napraviti je ograničiti registraciju novih igrača. Laporta nije uspio riješiti situaciju i osloboditi se ugovora zvijezda koje ima na rosteru, nije uspio dogovoriti nove sponzore ili kreditne linije i rezultat svega je činjenica da je Messi ostao izvan salary capa, bez obzira na to što je pristao smanjiti ugovor na pola.
Nekome jednostavna, nekome komplicirana priča, ali “financijske i strukturalne prepreke” iz Barcelonina priopćenja nisu ništa drugo osim stava La Lige da neće napraviti iznimku za Messija. Vjerovatno je to pošteno, jer je suludo dopustiti potpis na osnovu Laporteova “majke mi, bit će para”, ali je kratkovidno jer Barcelonu se za to što nema zdravu financijsku situacija kaženjava time što joj se oduzima najveća zarada. Okej, Barcelona se malo zaigrala s trošenjem, ali bez Messija će para biti još manje; kako za Barcelonu koja će se još teže izvući iz dugova, tako i za cijelu ligu. Dugoročno ovo generira još veću opasnost od bankrota nego salary cap koji je osmišljen da to spriječi, ali to Tebasa nije zanimalo.
Cijela saga tako je dobila prilično neočekivani epilog koji otvara dodatni set pitanja.
Znamo što Messijev odlazak znači za Barcelonu – katastrofu, jer sve što je Barcelona napravila kroz zadnjih četiri-pet godina je napravila preko Messija. Disfunkcionalna ekipa je ostala bez točke u koju su svi gledali tražeći spas i sada će bez Messija morati izgraditi sve ono što nije uspjela niti s njim kao najboljim igračem na svijetu. Donekle možemo pretpostaviti što to znači i za Messija, ali to ćemo tek znati nakon što izabere novi klub u kojem će nastaviti karijeru.
Međutim, to su već prožvakane priče. Previše smo puta pisali o organizacijskom kaosu u Barceloni, a o Messiju nema smisla opet pisati. Zato je u ovom trenutku zapravo najneizvjesnije pitanje koje se može postaviti ono radi li se o strateškoj odluci da španjolski nogomet žrtvuje Messija i sve ono što on donosi kroz financije i imidž kako bi La Liga dugoročno profitirala time što će Barcelona i Real Madrid prestati biti protežirani. Daleko najdosadniji dio priče o odlasku Messija iz Barcelone zapravo ispada najzanimljiviji.
Za prošlu sezonu, kada je završila na trećem mjestu, Barcelona je od La Lige dobila 146 miliona eura prihoda. Svaki klub u ligi dobije 50 miliona fiksno i na to se slažu bonusi. Eibar je, kao 20. klub prvenstva, dobio dodatnih osam miliona eura od TV prava, a Barcelona je primila 64 miliona bonusa. Za usporedbu, u Engleskoj je svaki klub u Premier ligi odbio isti postotak TV prava i marketinškog novca. Dakle, pitanje se svodi na to je li odluka da se u Messijevu slučaju Barceloni ne pogleda kroz prste početak izjednačenijeg španjolskog nogometa u kojem se neće više gledati kroz prste ni u sumnjivim trgovinama s gradskim zemljištima, utajama poreza zvijezda između kojih je bio i Messi, podijeli novca od TV prava. Ukratko, hoće li La Liga svojom strategijom prići Premier ligi i pokušati osigurati što sličnije početne pozicije?
Još kraće: neće.
Prije nekoliko dana je Tebas u ime Lige Nacional de Fútbol Profesional za 2,7 milijardi eura prodao CVC-ju, američkom ulagačkom fondu, 10 posto poslovnih prava na idućih 50 godina. Čak 90 posto tog novca će biti podijeljeno između 42 kluba Primere i Segunde u svrhu sređivanja financijskih dubioza koje su nastale epidemijom virusa COVID-19. Kad bi se to podijelilo na 42 jednaka dijela, svaki klub bi dobio nekih 58 miliona eura. Barcelona će od CVC-jeva novca dobiti 280 miliona eura kroz iduće tri godine. Ispada da će sve ostati isto, samo bez Messija. Barcelona i Real Madrid će uvijek dobivati daleko najveći dio financijskog kolača koji La Liga generira i mali klubovi će biti tu tek nužni privjesak kako bi oni imali s kim igrati.
“Financijske i strukturalne prepreke” treba gledati u tom kontekstu. U suštini, jedna epoha španjolskog nogometa je završila, ali ne zbog potrebe da La Liga bude izjednačenije natjecanje u kojem neće biti protežiranih i u kojem će vodstvo lige zaštititi poštenje tržišne utakmice, nego zbog birokratske odluke koja je donesena bez gledanja šire slike i bez analize dugoročne koristi. Barcelona juri prema bankrotu, pa je La Liga, eto, spašava tako što joj uzima najbolji resurs preko kojeg može zaraditi novac kojim će izbjeći bankrot. Jer tako nalaže propis koji je donesen da bi se spriječio bankrot.
Na kraju, Messi odlazi koju godinu ranije nego što je planirao i ne odlazi svojom voljom. Dogodila se velika stvar u kojoj je Barcelona pretrpjela ozbiljan udarac. Udarac kojeg će osjetiti cijela La Liga jer upravo je ostala bez najvrjednijeg marketinškog mamca. A dugoročno to neće promijeniti ama baš ništa.
