Kultura sjećanja nije primarno obaveza prema mrtvima, već izraz odgovornosti prema živima i budućim generacijama, poručio je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS Nihad Kreševljaković, govoreći o ulozi umjetnosti i Modula memorije Festivala MESS u očuvanju sjećanja na ratne traume i genocid u Srebrenici.
U razgovoru za Fenu, povodom obilježavanja 31. godišnjice genocida, Kreševljaković je istaknuo da način na koji se društvo odnosi prema žrtvama govori mnogo više o društvu koje se danas gradi nego o prošlosti koja se obilježava.
Umjetnost daje ljudsko lice žrtvama
Govoreći o Modulu memorije, naglasio je da je program pokrenut u periodu opsade Sarajeva, traje do danas i realizira se u institucionalnom okviru MESS-a.
"Mnogi se ne sjećaju da je u tim poslijeratnim godinama veoma mali broj ljudi, a pogotovo institucija, tako posvećeno i sistematski tretirao period agresije. Vitalnost Modula memorije bila je u tome što se prošlošću bavio kroz umjetnost, tako da Modul memorije nikada nije bio program koji je prošlost tretirao kao neki muzejski eksponat", kazao je Kreševljaković.
Prema njegovim riječima, još u periodu opsade bilo je jasno da se u Bosni i Hercegovini ne vodi samo borba za teritorij, nego i za značenje ljudskog iskustva. Kreševljaković ističe da Modul memorije nikada nije imao isključivo komemorativni karakter.
"Nismo sumnjali da nam i tako užasna iskustva, ako imamo dobar pristup, mogu pomoći da i kao pojedinci i kao društvo budemo bolji ljudi", rekao je.
Naglasio je da su historijske činjenice i sudske presude temelj istine u pravnom smislu, ali da one same nisu dovoljne da oblikuju društvenu svijest.
"Presudama je dokazano da je u Srebrenici počinjen genocid, ali one ne objašnjavaju emociju i sve ono što se u tome krije. Presude ne mogu objasniti šta znači izgubiti sina, čekati identifikaciju kostiju dvadeset godina ili sjediti u praznoj sobi gdje se samo čuju otkucaji sata. To je nešto što se može shvatiti samo u prostoru umjetnosti", kazao je.
Pitanje budućnosti i univerzalnosti
Kreševljaković dodaje da kultura sjećanja nije alternativa historiji, nego njen sastavni dio, jer omogućava da se žrtvama vrati ljudsko lice i da se, umjesto brojeva, vide ljudi.
"Sud utvrđuje odgovornost, a umjetnost postavlja pitanja. Presuda govori šta se dogodilo, a umjetnost nas pita kako je bilo moguće da se to dogodi. Umjetnost ne prestaje istraživati ni nakon okončanja presuda, pitajući se šta se događa s onima koji ostaju ili šta taj događaj govori o nama danas", naveo je.
Smatra da je kultura sjećanja posebno važna u društvu u kojem se i pravosnažno utvrđene činjenice nerijetko relativiziraju, negiraju, pa čak i gdje se glorificiraju zločinci i njihovi zločini.
"Time se direktno ugrožava ideja postojanja univerzalnih vrijednosti na kojima bi trebala počivati savremena civilizacija. Zato je kultura sjećanja uvijek pitanje budućnosti, ali i našeg odnosa prema stradanjima drugih ljudi širom svijeta", poručio je.
Na pitanje može li kultura biti odgovor na negiranje genocida, kaže da sama kultura nije dovoljna, ali da je nužna.
"Sudovi su donijeli presude, a neke će sigurno tek donijeti. Zakonima možemo sankcionirati negiranje genocida, kroz obrazovanje možemo prenositi činjenice, ali jedino umjetnost i kultura mogu te činjenice pretvoriti u iskustvo i kreirati empatiju", kazao je Kreševljaković.
Zaključio je da u bosanskom identitetu postoji nešto transnacionalno, univerzalno i suštinsko, što treba čuvati.
"Mi nismo samo zemlja, već jedna misao, jedna ideja u kojoj je mjera našeg bosanstva zapravo mjera naše vlastite ljudskosti, dobrote, istinoljubivosti i pravednosti. Sve ostalo manje je važno", kazao je Kreševljaković.