Nova Netflixova hit serija The Beast in Me dobila je uglavnom pohvale zbog intenziteta i glumačkih izvedbi, dok su mišljenja o narativnoj konzistenciji podijeljena. Posebno se ističe hvala za Claire Danes i dinamične scene s Matthewom Rhysom.
Britanski The Guardian naglašava da se radi o „začuđujućem“ psihološkom dvoboju u kojem Danes i Rhys hipnotiziraju ekran. Kritika napominje da je serija melodramatična i „prezrela“, ali neodoljivo gledljiva; opisuje je kao „napet psihološki dvoboj“ koji je teško napustiti jednom kada krene.
Variety seriju uspoređuje s istinitim zločinima u stilu Jinxa, ali s manje uvjerljivim antagonistom. Premisa se oslanja na prepoznatljive true-crime elemente, ali fokus na antagonistu nema istu težinu kao u originalnim pričama. Ipak, Danes i Rhys održavaju napetost i interes kroz većinu sezone.
The Hollywood Reporter ističe da Danes i Rhys „daju sve od sebe“, iako serija povremeno upada u monotoniju prestižnog TV projekta, gdje raskoš ambicija i tematska prenatrpanost ponekad potiskuju emocionalnu jasnoću. Svejedno, scena napetosti i duel glavnih likova osiguravaju dovoljan pritisak da gledatelj ostane zainteresovan.
Wall Street Journal posmatra seriju kroz prizmu „novog susjeda“ koji aktivira Hitchcockovske podražaje: naglasak je na susjedstvu, paranoji i dvojbama oko istine, uz ambijent koji oslikava moralnu sivost i medijsku fascinaciju „krvavim pričama“. Rezultat je napeta serija koja ipak ne postiže dokumentaristički stil praćenja stvarnog zločina.
Time magazin opisuje ulogu Aggie Wiggs kao najbolju ulogu Claire Danes nakon serije Homeland, hvaleći njenu sposobnost da utjelovi usamljenost i „ponižavanje“. Serija je hvaljena kao „idealno odabrana glumačka postava, besprijekorno ritmizirana i đavolski zarazna osmodijelna drama“. Tekst također ističe referencijalnu prirodu serije (Robert Durst, Hudson Yards, Janet Malcolm) i vještinu Antonija Camposa u gradnji ritma i neugodnih susreta.
Kroz sve recenzije provlače se tri konstante: suverena studija tuge i opsesije glumice Claire Danes, magnetizam njenih scena s Rhysom i ton koji spaja sočni true-crime senzibilitet s ambicijom da kaže nešto o medijima, moći i gentrifikaciji. Skeptičniji kritičari zamjeraju prenatrpanost sporednim elementima i povremenu neravnotežu između psihološkog portreta i naslaganih referenci.