Dragana Đokić, polaznica 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e olaznik 10. napisala je kritiku romana "Strogo praćeni vlakovi" Bohumila Hrabala (1965).
Smješten u zabačenu željezničku stanicu tokom nacističke okupacije Čehoslovačke, donosi priču o mladom željezničaru Milošu Hrmi.
Kroz ličnu ispovijest protagoniste, Hrabal gradi višeslojnu sliku o sazrijevanju, stidu, ljubavi i tihoj pobuni, pretvarajući monotonu svakodnevicu u parabolu o čovječnosti i otporu.
Iako ukorijenjena u konkretnom istorijskom trenutku, ova priča nadilazi epohu i prostor, prodirući do
srži ljudske egzistencije, postavljajući pitanja o smislu otpora, položaju „malog čovjeka“ i načinu
na koji nas rutina može i zavarati i zarobiti.
Poetičnost romana
Poetičnost romana leži u njegovu stilu, često opisanom kao lirski realizam. Hrabalove rečenice
teku slobodno, razgranato, spajajući nježnost sa grubom realnošću. Milošev tok svijesti, ispresijecan asocijativnim digresijama i detaljima, teče u dugim, razgovornim rečenicama, koje donose banalnosti posla na željezničkoj stanici; od pečatiranja dokumenata do razgovora s ekscentričnim kolegama.
Ispod te površine, otvaraju se pitanja o identitetu, sramu i potrazi za smislom. Rutina postaje okvir za unutrašnji nemir: tačan red vožnje kontrapunkt je Miloševim ličnim krizama kroz koje prolazi: seksualnoj nesigurnosti, pokušaju samoubistva i ljubavnim razočaranjima. Ispod anegdotskih opisa kriju se filozofske refleksije o smrti i slobodi. Humor, često na ivici groteske, pisac koristi kao zaštitni sloj, ventil kroz koji izbija apsurd svakodnevice.
Jedan trenutak može djelovati komično, ali već na sljedećoj stranici prelazi u tihu tragediju. Upravo ta mješavina duhovitosti i tuge čini roman emocionalno snažnim, a istovremeno zadržava distancu, pozivajući čitaoca da bude saučesnik Miloševa uma.
Strogo kontrolisani vozovi je na prvi pogled bildungsroman, još jedna priča o stidljivom mladiću i njegovom putu do preobražaja u „heroja“ tog mikrokosmosa.
Ipak, Hrabal brzo iznevjerava očekivanja tog žanra.
Miloševa transformacija nije klasična priča o sazrijevanju, već složen proces sačinjen od unutrašnjih lomova i spoljne besmislenosti rata. Njegova nesigurnost i težnja za bliskošću simbolizuju čežnju za slobodom i životom usred represije. Završni Milošev čin (diverzija na nacistički voz) može se tumačiti kao herojski gest, ali Hrabal ga ne glorifikuje.
Smrt mladog željezničara, opisana bez patetike, ostavlja čitaoca sa pitanjem: je li ovo pobeda ili
uzaludna žrtva? Stanica, sa svojim uvijek tačnim redom vožnje, simbolizuje svet u kojem sve funkcioniše, iako se iznutra raspada.
Dok Hrabalov roman djeluje kao unutrašnji monolog, Jirži Mencl, u Oskarom nagrađenom
istoimenom filmu (1966), prenosi tu atmosferu u vizuelni jezik češkog novog talasa. Tamo gdje
Hrabal koristi riječ da nas uvuče u Miloševu svest, Mencl to postiže kadrom, tišinom, i minimalističkom glumom.
Ikonične scene
Sad već ikonične scene, poput one sa pečatom na zadnjici, u filmu dobijaju duhovit ton, dok roman zadržava introspektivnu težinu.
Miloševa seksualna nesigurnost, koja kulminira u odnosima sa ženama, čini se adolescentnom dramom, ali djeluje i kao metafora potrage za osjećajem bliskosti i nježnosti usred represije.
Erotika u romanu predstavlja čin pobune, trenutak slobode u svijetu gdje su ljudske želje potisnute, dok je Mencl na filmu direktnije ističe, podvlačeći je dozom humora. U oba slučaja, erotika je dio šireg narativa o
odrastanju, oslobađanju i apsurdnosti ljudskog postojanja.
Žene iz romana direktno utiču na Miloševu sudbinu i kroz različite tipove odnosa sa njima, Miloš se dalje razvija kao lik.
Njegova majka je tihi svjedok unutrašnjeg rastrojstva svog sina i Mencl je ističe u sceni koja otvara film, gdje ona oblači Miloša u uniformu i s ponosom ga ispraća na posao, posmatrajući ga kroz prozor. Ova scena direktno priziva rečenice iz romana:
Stid i otpor
I tako ću izaći u praskozorje, dok je još mrak, mama će me ispratiti, stajat će nepomično iza zavjese, isto kao i ostali ljudi koji će stajati za svojih prozora ispred kojih ću ja proći, isto kao moja majka, posmatrat će me držeći prstom zavjesu, i ja ću otrčati do rijeke, gdje ću na pješačkoj stazici, kao i uvijek, odmoriti, jer ne volim vlakom ići na službu, ovako ovdje pored rijeke mogu slobodno disati, ovdje nema nikakvih prozora, nema zamki, nema igala zabodenih straga u potiljak.
U ovoj slici sabrani su stid i otpor, kao i majčinska brižljivost i ljubav, gotovo tiha slutnja tragedije. I dok Miloš traži mesto gdje može slobodno da diše, gdje neće imati osjećaj tjeskobe i konstantnog pritiska, on odlazi ka pruzi koja mu pruža samo zamaskiran osjećaj reda i kontrole.
Strogo praćeni vlakovi prikazuju preživljavanje u sistemu koji ne postavlja pitanja. Hrabal nas vodi kroz unutrašnji svet mladića koji pokušava da razumije svet oko sebe, dok se sve ruši i raspada. I danas, gotovo šest decenija kasnije, ovaj roman ostaje gorko aktuelan.
Željeznička stanica, sa svojim „strogo kontrolisanim“ vozovima, postaje metafora za društvo koje slijepo prati rutinu, dok Miloševa tiha pobuna, kroz ljubav, erotiku, pa i smrt, podsjeća na snagu pojedinca da postavi pitanje: „Kuda idemo?“