Dok se krv prolijeva ulicama Irana, broj poginulih postaje jasan dokaz ne samo brutalnosti režima, već i ogromnog, gotovo očajničkog rizika koji je preuzeo vrhovni vođa Ali Hamenei. Njegova strategija svedena je na jednu opasnu pretpostavku – da maksimalna represija nad demonstrantima neće izazvati vojnu intervenciju Sjedinjenih Američkih Država ili da će, čak i ako do nje dođe, Islamska Republika preživjeti.
Drugim riječima, Hamenei se kladi da su njegova odlučnost i spremnost da po svaku cijenu očuva režim jače od volje američkog predsjednika Donald Trumpa da ga sruši.
U toj računici nema mjesta reformama, ekonomskom oporavku ili ublažavanju represije. Hamenei ne pokazuje ni najmanju namjeru da se uhvati u koštac s korupcijom ili da pokuša okončati višedecenijski sukob s Washingtonom, što bi podrazumijevalo i odustajanje od iranskog nuklearnog programa. Jedini kurs koji je izabrao jeste – nasilje.
Masakr kao politička poruka
Vrhovni vođa je dao zeleno svjetlo Revolucionarnoj gardi i paravojnoj miliciji Basidž da nemilosrdno guše proteste. Krvavi događaji proteklog vikenda pokazuju da u Iranu i dalje ima dovoljno ljudi s oružjem koji su spremni izvršavati takve naredbe. Režim je paraliziran u gotovo svim segmentima, osim u jednom – represiji.
Masovno ubijanje na ulicama bilo je logičan nastavak Hameneijevog govora održanog u petak. Tokom svoje 37-godišnje vladavine, on je proteste uvijek prikazivao kao djelo „stranih plaćenika“. Poput mnogih autokrata prije njega, njeguje uvjerenje da „pravi Iranci“ ne mogu biti protiv vlasti, već da su svi nezadovoljnici marionete stranih sila.
U svom posljednjem obraćanju demonstrante je nazvao „grupom ljudi sklonih uništenju“, optuživši ih da prave haos samo kako bi „zadovoljili predsjednika SAD-a“. Poručio je da ih „nacija odbacuje“. To je bio jasan signal represivnom aparatu da krene bez zadrške.
Državna televizija nije ni pokušala umanjiti razmjere krvoprolića. Naprotiv, jedan reporter se pojavio u mrtvačnici, okružen vrećama s tijelima, naglašavajući da je „većina stradalih običan narod“. Bio je to svjesni pokušaj zastrašivanja – propaganda kroz teror, s ciljem da se građanima pokaže cijena pobune.
Trumpova prijetnja i Hameneijev rizik
Ipak, sve to predstavlja i veliki rizik. Kada se Iran suočio s masovnim protestima 2009. godine, tadašnji američki predsjednik Barack Obama izbjegavao je i verbalnu osudu, a kamoli vojnu akciju. Kasnije je i sam priznao da je to bila greška, dok je režim krvavo ugušio pobunu.
Situacija danas izgleda drugačije. Trump je otvoreno zaprijetio da će SAD biti „zaključan i spreman“ za udar ako režim nastavi ubijati demonstrante. U narednim danima očekuje se da će biti upoznat s konkretnim vojnim opcijama, dok se izvještaji o masovnim žrtvama iz Teherana i drugih gradova gomilaju.
Hamenei se, međutim, kladi da je ova prijetnja blef – i to uprkos činjenici da je Trumpa već dva puta pogrešno procijenio. Prošle godine je ignorisao američki ultimatum od 60 dana u vezi s nuklearnim programom, da bi već 61. dan Izrael započeo bombardovanje iranskih nuklearnih postrojenja. Potom je vjerovao da se SAD neće uključiti, ali su američki bombarderi B-2 ipak pogodili ciljeve u Natanzu, Fordowu i Isfahanu.
Uprkos tim greškama, 86-godišnji ajatolah ponovo ide „all in“.
Opstanak po svaku cijenu
Hamenei računa i na to da bi, čak i u slučaju američke intervencije, Islamska Republika mogla preživjeti. Nedavni događaji pokazali su dvije ključne stvari: on je odlučan da preživi ovu krizu, a represivni aparat je i dalje spreman da puca na vlastiti narod, uvjeren da se bori protiv „stranih plaćenika“.
Sve dok ta dva faktora postoje, opstanak režima je moguć. Američki vojni udar mogao bi oslabiti komandne strukture Revolucionarne garde i otežati gušenje protesta, ali dok Trump ne povuče konkretan potez, sve ostaje u sferi nagađanja.
Za sada, Hameneijeva nepopustljivost i dokazana spremnost režima da koristi brutalnu silu povećavaju šanse da Islamska Republika preživi. Njegova krvava kocka mogla bi se – barem kratkoročno – isplatiti.