Donald Trump je u ponedjeljak, gostujući na televiziji, rekao da planira u petak održati dugo očekivani, visoko rizični samit s Vladimirom Putinom “u Rusiji”. Time je, čini se, pomiješao geografiju i historiju, piše Guardian.
Bila bi to istinita izjava da ju je dao prije stoljeće i po.
Aljaska, s Novo-Arhangelskom kao regionalnom prijestolnicom, ostala je dio Ruskog carstva pod carem Aleksandrom II sve do prodaje SAD 1867. godine.
Kada Putinov avion sleti na Aljasku, dočekat će ga tragovi nekadašnjeg ruskog prisustva. Od divljih, krševitih obala ostrva Baranof do Anchoragea, najvećeg grada države, ruske pravoslavne crkve s prepoznatljivim kupolama u obliku luka još uvijek krase pejzaž.
Ruski oslonac na Aljasci nije počeo vojskom, već krznom. Sredinom 18. stoljeća trgovci i pustolovi gurali su se na istok preko Sibira, vođeni obećanjem unosnog krzna morskih vidri. Do 1780-ih, Katarina Velika odobrila je osnivanje Rusko-američke kompanije, dajući joj monopol nad trgovinom i upravom na teritoriji.
Aleksandar Baranov, energični trgovac, učvrstio je rusku vlast nad regionom krajem 18. stoljeća, šireći naselja i nemilosrdno gušeći otpor, naročito onaj od strane domorodačkog naroda Tlingita, koji su mu dali zlokobni nadimak “Bez Srca”.
Ubrzo su stigli i ruski pravoslavni svećenici, osnivajući misije i gradeći crkve. U Novom Arhangelsku (današnja Sitka) podigli su katedralu Svetog Mihaila, čija se zelena kupola uzdiže nad glečerima i još uvijek dominira panoramom grada više od 150 godina kasnije.
No, sredinom 19. stoljeća, Rusko carstvo počelo je na Aljasku gledati više kao na teret nego na vrijednu imovinu, te je tiho tražilo kupca. Nakon ponižavajućeg poraza u Krimskom ratu, teritorija je postala finansijsko opterećenje za Sankt Peterburg, uz rastući strah od britanskog širenja mornaričke moći u Pacifiku.
U pismu prijatelju iz jula 1867, Eduard de Stoeckl, ruski izaslanik u Washingtonu i glavni pregovarač prodaje, priznao je:
“Naš sporazum naišao je na snažno protivljenje… ali to proizlazi iz činjenice da kod kuće niko nema predstavu o pravom stanju naših kolonija. Radilo se jednostavno o tome da ih prodamo ili da gledamo kako nam ih oduzimaju.”
Prodaja Aljaske postala je rijedak diplomatski “win-win”: za Rusiju, način da pribavi gotovinu, stekne novog, rastućeg saveznika preko Atlantika i izbjegne potencijalni sukob s Britanijom; za SAD, prilika da spriječi evropsko širenje i potvrdi svoj rastući utjecaj na Pacifiku.
Ipak, kada je Rusko carstvo pristalo na prodaju 1867, malo ko je na obje strane Pacifika to vidio kao čistu pobjedu.
U Sankt Peterburgu, neki su je smatrali najnovijim carskim poniženjem. Kolonija, udaljena i skupa za opskrbu, nikada nije bila dragulj carstva, ali cijena – 7,2 miliona dolara – mnogima je djelovala uvredljivo niska.
Liberalni list Golos transakciju je opisao kao “duboko uvredljivu za sve istinske Ruse”.
“Zar je nacionalni osjećaj ponosa zaista toliko bezvrijedan da se može žrtvovati za tek šest ili sedam miliona dolara,” napisali su.
Preko Atlantika, državni sekretar William H. Seward, koji je pregovarao o ugovoru, ismijavan je zbog, kako su kritičari tvrdili, nerazumno visoke cijene za zaleđenu pustoš. New-York Daily Tribune odbacio je akviziciju kao “nominalno posjedovanje neprohodnih pustinja snijega”.
“Možemo sklopiti ugovor s Rusijom,” pisalo je u uredničkom komentaru, “ali ne možemo sklopiti ugovor s Sjevernim vjetrom ili Snježnim kraljem.”
Drugi su se pitali nije li cijena sumnjivo niska i je li Rusija jednostavno uvalila bezvrijedan komad teritorije.
“Rusija nam je prodala iscijeđenu narandžu. Koliko god ta teritorija i njena okolna ostrva možda vrijedila nama, ona za Rusiju više nije imala nikakvu vrijednost,” pisao je New York World 1. aprila 1867.
Ipak, ta percepcija uskoro će se dramatično promijeniti. Zlatne groznice krajem 19. stoljeća, te otkriće naftnih polja decenijama kasnije, pretvorili su ono što je nekada ismijavano kao ludost u jedan od resursima najbogatijih teritorija SAD – i jednu od najvećih pogodbi u historiji.
Jeftina prodaja ostala je urezana u ruskom sjećanju i povremeno inspirisala marginalne nacionalističke pozive na vraćanje Aljaske. Godine 1974, kada su Amerikanci protestovali zbog niske cijene koju je SSSR platio za pšenicu, sovjetski trgovinski zvaničnik Vladimir Alkimov cinično je podsjetio da je Aljaska prodana za samo 7 miliona dolara.
Godine 1867, raspoloženje je bilo drugačije. Na kratko, prodaja Aljaske otvorila je prolazno razdoblje toplih odnosa između Rusije i SAD.
New York Herald je iste godine hvalio potencijalno novog saveznika u Rusiji, pišući: “Cijela stvar dobija na važnosti. To pokazuje do koje mjere je Rusija spremna provesti svoju entente cordiale sa Sjedinjenim Državama.”
To zagrijavanje odnosa kulminiralo je 1871, kada je Veliki knez Aleksej Aleksandrovič predvodio mornaričku eskadru u New York, gdje je dočekan vojnim paradama, gala prijemima i građanskim počastima.
Kada se Trump i Putin sastanu na Aljasci ove sedmice, pozadina će biti mogućnost historijskog ponovnog zbližavanja. Za Kijev, nada je da ovoga puta takva toplina neće doći na račun njegove teritorije – i da je doba trgovanja zemljom kao valutom u velikim silama ostalo u prošlosti.