Prkos. To je riječ koju sam tokom svoje sedmice na Kubi čuo više nego ijednu drugu. Ne od političara, već od običnih Kubanaca, ljudi koji žive kroz neprekidnu krizu oblikovanu neuspjelim ekonomskim eksperimentom, ostarjelom, ali čvrsto ukorijenjenom diktaturom i pritiskom neprijateljski nastrojene supersile. Razgovarao sam s ljudima koji su mi rekli da je ovo najteži period koji su doživjeli u posljednjih nekoliko decenija, piše piše Yalda Hakim sa Sky Newsa.
Teži, kako su neki govorili, čak i od Specijalnog perioda koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza. Pričali su o beskrajnim nestancima struje, praznim policama, urušenim platama i mladim ljudima koji odlaze jer više ne vjeruju da je njihova budućnost ovdje.
Zadivljujuća otpornost
Pa ipak, nisu bili spremni da se predaju. Ta otpornost je zadivljujuća jer je razmjere krize nemoguće zanemariti. Havana je i dalje jedan od najfascinantnijih gradova na svijetu, ali danas djeluje kao grad zarobljen između svoje prošlosti i neizvjesne budućnosti. Trg revolucije, na kojem se Fidel Castro nekada satima obraćao stotinama hiljada Kubanaca, danas je gotovo nijem.
Ogromni čelični portreti Che Guevare i Camila Cienfuegosa i dalje dominiraju panoramom grada, ali razgovori koji se vode ispod njih više nisu o revoluciji. Oni su o preživljavanju.
Širom glavnog grada znakovi krize su svuda.
Nema goriva i struje
Benzinske pumpe bez goriva. Smeće koje se gomila iz naselja u naselje. Bolnička odjeljenja koja se bore s nestašicom lijekova i osnovnog medicinskog materijala. Ulice koje su nekada vrvjele ljudima sada djeluju tiše, dok talas za talasom Kubanaca odlazi u potrazi za boljim prilikama negdje drugo.
A tu su i nestanci struje.
Jedna žena mi je rekla da više ne navija alarm. Struja određuje kada će se probuditi. Ako dođe u tri ujutro, tada pere veš, kuha hranu, puni telefone i pumpa vodu prije nego što svjetla ponovo nestanu.
Na današnjoj Kubi mnoge porodice više ne organiziraju svoj život prema satu. Organiziraju ga prema tome kada ima električne energije.
Dijalog, a ne pokoravanje
Vlada tvrdi da je američka blokada odgovorna za ekonomski kolaps zemlje. Nema sumnje da su decenije sankcija nanijele ogromnu štetu, dodatno pogoršanu najnovijom kampanjom maksimalnog pritiska administracije Donalda Trumpa. Gorivo je postalo teže nabaviti. Trgovina je postala složenija. Svaka nova restrikcija se osjeti.
Ali dok sam putovao Havanom, čuo sam i drugačije mišljenje.
Mnogi Kubanci rekli su mi da blokada više ne može objasniti sve. Govorili su o ekonomiji koja nije uspjela da se reformiše, o birokratiji, platama koje više ne pokrivaju ni osnovne životne potrebe i generaciji koja svoju budućnost sve češće vidi negdje drugo.
Kada sam razgovarao s predsjednikom Miguelom Díaz-Canelom, direktno sam mu iznio te argumente.
Pitao sam ga jesu li decenije lošeg ekonomskog upravljanja ostavile Kubu opasno ranjivom. Jesu li korupcija i nespremnost na dublje reforme dodatno pogoršale patnju kojoj sam svjedočio. Može li, nakon više od šest decenija komunističke vlasti, i dalje tvrditi da sistem donosi dobrobit običnim Kubancima. I da li je konačno došlo vrijeme za otvaranje ekonomije.
Odbacio je svaku od tih tvrdnji.
Čovjek koji je naslijedio Raula Castra nakon više od šest decenija vlasti braće Castro nije bio spreman prihvatiti da je sistem podbacio.
Iscrpljena nacija
Kuba se, insistirao je, neće pokoriti vanjskom pritisku. Blokada ostaje glavni uzrok krize u zemlji. Kuba želi dijalog, a ne pokoravanje. Pregovarat će, ali nikada neće kapitulirati.
U međuvremenu, predsjednik Donald Trump nastavlja podizati uloge – uvodeći sankcije Miguelu Díaz-Canelu, podižući optužnice protiv Raúla Castra i poručujući da bi Sjedinjene Američke Države jednog dana mogle "preuzeti“ Kubu.
Za ljude koje sam upoznao, međutim, rasprava o tome ko snosi veću odgovornost znači vrlo malo, jer oni svakodnevno žive surovu stvarnost sve većih tenzija između SAD-a i Kube.
S jedne strane, američka kampanja pritiska koja čvrsto steže ostrvo. S druge, sistem za koji mnogi Kubanci vjeruju da više nije sposoban pružiti život koji im je obećan. Možda se to nigdje ne vidi jasnije nego u masovnom odlasku stanovništva.
Stotine hiljada ljudi napustile su zemlju posljednjih godina, među njima i veliki broj mladih, noseći sa sobom znanje, ambiciju i nadu. Oni koji ostaju često ostaju zato što ne mogu otići – ili zato što i dalje vjeruju da je ova zemlja vrijedna toga da se za nju ostane.
Nisam zatekao naciju koja je odustala. Zatekao sam naciju iscrpljenu, ponosnu i duboko nesigurnu. Iznad svega, zatekao sam ljude odlučne da sačuvaju svoje dostojanstvo, svoj suverenitet i nadu da, uprkos svemu, još uvijek postoji put naprijed, piše Sky News.