Kuba je ponovo u fokusu nakon što su SAD pojačale pritisak na komunistički režim.
Ova otočka država ostala je bez nafte i drugih energenata kao i lijekova i hrane koji dolaze na kapaljku.
No, Kubanci se ne žele predati.
Novinarka Sky Newsa Yalda Hakim objavila je zanimljivu reportažu.
Prenosimo je u cijelosti:
Prkos. To je riječ koju sam najčešće čuo tokom sedmice provedene na Kubi.
Ne od političara. Već od običnih Kubanaca – ljudi koji žive usred neprekidne krize oblikovane neuspjelim ekonomskim eksperimentom, ostarjelim, ali duboko ukorijenjenim komunističkim sistemom i pritiskom neprijateljski nastrojene supersile.
Razgovarao sam s ljudima koji su mi rekli da je ovo najteži period koji pamte u posljednjih nekoliko decenija.
Neki su kazali da je čak teži od Specijalnog perioda koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza. Govorili su o beskrajnim nestancima struje, praznim policama, urušenim platama i mladima koji odlaze jer više ne vjeruju da im je budućnost ovdje.
Pa ipak, odbijali su se predati.
Ta otpornost je izuzetna jer je razmjere krize nemoguće ignorisati.
Havana je i dalje jedan od najfascinantnijih gradova na svijetu, ali danas djeluje kao grad zarobljen između svoje prošlosti i neizvjesne budućnosti.
Trg revolucije, na kojem je Fidel Castro nekada satima govorio pred stotinama hiljada Kubanaca, danas je gotovo nijem.
Ogromni čelični portreti Che Guevare i Camila Cienfuegosa i dalje dominiraju horizontom, ali razgovori koji se vode ispod njih više nisu o revoluciji. Oni su o preživljavanju.
Širom glavnog grada znakovi krize vide se na svakom koraku.
Benzinske pumpe bez goriva. Gomile smeća koje se nagomilavaju iz naselja u naselje. Bolnička odjeljenja koja se bore s nestašicom lijekova i osnovnog medicinskog materijala. Ulice koje su nekada vrvjele od života danas djeluju tiše, nakon što su talasi Kubanaca napustili zemlju u potrazi za boljim prilikama.
A tu su i nestanci struje.
Jedna žena mi je rekla da više ni ne navija alarm.
Struja odlučuje kada će se probuditi.
Ako dođe u tri sata ujutro, tada se pere veš, kuha hrana, pune telefoni i pumpa voda prije nego što svjetla ponovo nestanu.
Na današnjoj Kubi mnoge porodice više ne organizuju život prema satu. Organizuju ga prema tome kada ima struje.
Dijalog, a ne pokoravanje
Vlada tvrdi da je za ekonomski kolaps zemlje odgovorna američka blokada.
Nema sumnje da su decenije sankcija nanijele ogromnu štetu, dodatno pogoršanu posljednjom kampanjom maksimalnog pritiska administracije Donalda Trumpa. Gorivo je sve teže nabaviti. Trgovina je sve komplikovanija. Svaka nova restrikcija se osjeti.
Ali dok sam putovao Havanom, čuo sam i drugačije mišljenje.
Mnogi Kubanci rekli su mi da se blokadom više ne može objasniti baš sve. Govorili su o ekonomiji koja se nije uspjela reformisati, birokratiji, platama koje više ne pokrivaju ni osnovne životne potrebe i generaciji koja svoju budućnost sve češće vidi negdje drugo.
Kada sam razgovarao s predsjednikom Miguelom Díaz-Canelom, direktno sam mu iznio te argumente.
Pitao sam ga jesu li decenije lošeg ekonomskog upravljanja ostavile Kubu opasno ranjivom. Jesu li korupcija i nespremnost na dublje reforme dodatno pogoršale patnju kojoj sam svjedočio. Može li, nakon više od šest decenija komunističke vlasti, i dalje tvrditi da sistem donosi korist običnim Kubancima. I da li je konačno došlo vrijeme za otvaranje ekonomije.
Na svaku od tih tvrdnji odgovorio je odbacivanjem.
Čovjek koji je naslijedio Raúla Castra nakon više od šest decenija vladavine braće Castro nije bio spreman prihvatiti da je sistem podbacio.
Kuba se, insistirao je, neće pokoriti vanjskim pritiscima. Blokada ostaje glavni uzrok krize u zemlji. Kuba želi dijalog, a ne pokoravanje. Pregovarat će, ali nikada neće kapitulirati.
Nepokolebljiva odlučnost
U međuvremenu predsjednik Donald Trump nastavlja podizati uloge – uvodi sankcije Díaz-Canelu, podiže optužnice protiv Raúla Castra i poručuje da bi Sjedinjene Američke Države jednog dana mogle „preuzeti“ Kubu.
Za ljude koje sam upoznao, međutim, rasprava o tome ko snosi veću odgovornost znači vrlo malo, jer oni svakodnevno žive tešku stvarnost sve većih tenzija između SAD-a i Kube.
S jedne strane američka kampanja pritiska koja čvrsto steže obruč oko ostrva. S druge sistem za koji mnogi Kubanci vjeruju da više nije sposoban pružiti život koji im je obećan.
Možda se to nigdje ne vidi jasnije nego u masovnom iseljavanju iz zemlje. Posljednjih godina otišle su stotine hiljada ljudi, mnogi od njih mladi, odnoseći sa sobom znanje, ambicije i nadu. Oni koji ostaju često to čine zato što nemaju mogućnost otići – ili zato što još vjeruju da vrijedi ostati u ovoj zemlji.
Nisam zatekao naciju koja je odustala.
Zatekao sam naciju koja je iscrpljena, ponosna i duboko nesigurna.
Iznad svega, zatekao sam ljude odlučne da sačuvaju svoje dostojanstvo, svoj suverenitet i nadu da, uprkos svemu, još uvijek postoji put naprijed.